Vlakom na rižu

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

30.07.2018., ponedjeljak

Odlazak

Jednako tmurno i nesnosno vruće je bilo kada smo u jutro krenuli taksijem na avion. Probijajući se kroz jednaku gužvu kao i prethodni dan. Nitko nije ni riječ progovorio, samo smo buljili kroz prozore auta. Do polaska aviona smo imali još dobrih dva sata, dovoljno vremena da se još više sjebemo što je ovo kraj našoj Odiseji. Kao da smo najrafiniraniji financijski analitičari koji su proveli dane računajući, naš budžet je ravno izdržao do odlaska kući. Nakon što smo platili taksi, ostalo nam je još svakome po 2-3 Dolara u tajlandskim Bahtima. I tog sitniša se odlučismo riješiti, pa da se fino ko ljudi vratimo kući dekintirani.
E sad, suvenira za 2-3 Dolara na aerodromu baš nešto i nema. Majica od Ralph Laurena ili parfem od Joopa nam se baš i ne uklapaju u budžet namijenjen bespoštednom rasipanju. S druge strane ne mislimo se nužno nasekirati sada oko ovog nauma, tako da smo izmoreni od silnog razmišljanja, poput ostalih turista ne znajući šta sa sobom, sjeli u McDonalds. Stavili smo svu lovu na hrpu i uzeli sebi besprijekorno zdrav i vitalan doručak, uz hektolitre kečapa i majoneze. Još sve one Bahte koji su ostali viška, velikodušno smo poklonili teti na blagajni. Sad stvarno nemamo više niti jednog jedinog novčića. Koliko god perverzno zvučalo, uhvatila nas neka sreća što smo uspjeli baš sve skršiti.
Prtljaga nam je valjda već premještena sa jednog na drugi avion, tako da smo najsporije moguće krenuli da se „učekiramo“. Čak i kad smo došli u blizinu šaltera, nije nam se dalo obaviti taj korak, jer ... nemamo ni mi pojma zašto, jednostavno smo se još muvali ispred i zujali bezveze tamo vamo.
Na kraju smo ipak predali i putovnice i karte i jebat ga, ajmo kući.

„Hvala lijepo, sve je u redu, samo ćete još morati platiti takse za ovaj aerodrom, jer one nisu uračunate u ovoj karti.“
„Naravno. A, koje takse?“
„100 Bahta po osobi.“
„100 Bahta? Koliko je to, to je...“
„Oko 3 Dolara gospodine.“
„3 Dolara?!“
Smijem se. Smijemo se. Ha! Koji šaljivđija ova teta!
„Kažete 3 Dolara?“
„Da, 3 gospodine.“
„Hm, ne bi ste vjerovali... Gospođo, mi smo taman... Evo baš upravo... Gospođo mi nemamo ništa više, taman smo zadnji novac potrošili, tako da nemamo više niti Centa.“
„Razumijem, ali morate platiti ove takse.“
„Ne, nije da ih mi ne želimo platiti, mi bi platili, ali stvarno nemamo. Nikakvog novca. Niti Dolara, niti tajlandskog novca, niti bilo kakvog novca.“
„Ja vas ne mogu pustiti kroz Check-In dok ne platite takse.“

I svaki put kad nas je iznova odjebala, radila je to kroz nekakav kiseli, umjetni, užasno iritirajući smiješak, koji su je trenirali da nabaci svaki put kad se obrati mušteriji. I već u slijedećoj sekundi je bila vojnički ozbiljna. Valjda čak i kad bi nam rekla „Jebem vam mater“, izgovorila bi to sa osmijehom od uha do uha, držeći u lijevoj ruci tubu kaladonta kojeg koristi, na kojoj isto stoji „Jebem vam mater“. Kao što inače rade u reklamama za kaladont, kada razjape usta sa perfektno posloženim, bijelim, ispoliranim zubima. Pošto se iza nas već stvorio red, maknuli smo se u stranu da se malo preispitamo šta li nas je to snašlo.

„Kakva nadasve ljubazna mlada dama!“
„Kakav savršeni inžinjering u ustima, svaki zub je pomno isplaniran i projektiran.“
„Kako oni negdje skladno i perfektno žvaču, melju i hrskaju. Ja mislim da je svakoj hrani totalni trans biti sažvakan od ovakve jedne čeljusti. Meso naprosto prede od sreće pod tim inžinjerski uzgojenim sjekutićima, umnjacima, kutnjacima i ostalim, da ih sad ne imenujemo.“
„Jel bi bilo napadno da ju se u pol priče o taksama pita, izvini ko ti je radio zube?“
„Jel privatnik ili neka firma? Ma neee, kakav privatnik, firma jedna po nacrtu jednog projektantskog biroa. Znači sve su preuzeli, od planiranja gdje će jedinica, a gdje dvica, gdje gornji a gdje donji zubi, do onog što bi se reklo – ključ u ruke“.
„Da, da, pa vidi se, vidi se odmah da je to profesionalno rađeno.“
„Nema tu da je neka rupa, pa ono jednom rukom zakloniš, a drugom ruješ čačkalicom poslije večere.“
„Ili da jezikom ganjaš satima između dva zuba, dok se onaj komad mesa grčevito drži u nekom procijepu ili šupljini.“
„Ma šta ti je, pa svaki zub ima ima svoje brojilo, interfon, klima...“
„Naravno!“
„Nego... Ove takse što nam spomenuše...“
„Neam pojma.“
„Mi imamo povratne u kojima su takse plaćene, a ovo je dio povratka.“
„Tako je.“
„Eto riješili smo problem.“
Čim se red ispraznio, otišli smo opet do šaltera, kod iste one rospije.
„Oprostite ali mi imamo povratne, takse su plaćene, a ovo je dio povratka.“
„Ne, takse nisu plaćene za ovaj aerodrom u Bangkoku.“
„Stvarno?“
„Da.“
„Pa dobro jel problem da mi to drugi put platimo, slijedeći put kad naletimo?“ „Žao mi je, ja vas ne smijem pustiti na let, dok ne platite takse.“
„Samo malo, jel vi nama hoćete reći da ako ne platimo 3 Dolara svaki, da nam propada let i da moramo ostati ovdje?“
„Na žalost mislim da je tako!“
I opet nam to reče kroz taj njen smiješak.
„Hvala lijepa!“
„Ah, pa ko bi ovoj mladoj dami bilo šta zamjerio, kad je svaka informacija koja izađe iz njenih usta poput praznika za uši. Kišovitog doduše.“
„Može li slučajno biti, samo slučajno, da smo maloprije taman svaki skršili po 3 Dolara? I to skršili isključivo eto, da ih se riješimo?“
I tu smo pukli od smjeha.
„Jupi, ne idemo kući, ostajemo u Tajlandu bez kinte!“

Kako smo si ostavili vremena, misleći da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, tako je to isto vrijeme do polaska aviona počelo polako da curi.
„Jebiga šta sad?“
„Ja nemam ni prebijene kinte, ništa, nula.“
„Ni ja.“
„Ni kod mene ne izgleda ništa bolje.“
„Znači niko nema. Pa zar nemamo niti za jednoga da skupimo 3 Dolara, pa da ga pošaljemo nazad i da se on onda za par godina vrati po nas ostale?“
„Ja ne znam ni šta bi prodao, dresove od Šukera smo utopili, gitara nam je već u avionu pa ne možemo ni zaraditi kao onda u Niigati.“
„Jedino da ovo na sebi što imamo prodamo, iako sumnjam da će se otimati za iznosane gaće.“
„Jel se može ovdje negdje na aerodromu predati sperma za novac?“
„Sigurno. I to ravno na šalteru kod ove tete, koja nas ne pušta na let.“
„Morali bi biti vrlo pažljivi, da doziramo za 3 Dolara.“
„Ja ne mogu garantirati s obzirom na protekla 3 tjedna, da se ne bi omaklo koji Dolar više, sto, dvjesto...“
„Jadna ona teta, već ju vidim kako i tu dužnost obavlja s onim osmijehom na licu, drži one epruvete, ono kapa i prelijeva se na sve strane, ova pored joj govori da moraju proknjižiti takse, ova vrišti jebale te takse, daj još epruveta ili kakvu kantu.“
„Onda skonta da se malo zanijela, pa se brzo nasmiješi i pita da li želimo kompletan iznos platiti?“
„A ne, molim Vas, inzistiramo da svatko plati svoje. Ovo tu je za moja 3 Dolara, molio bih vas kusur.“

Istresli smo džepove, 386 puta smo prevrnuli novčanike i sve moguće pretince, nitko nije imao niti novčića. Do polaska aviona ostalo je sada još 45 minuta, što je s obzirom na proceduru „čekiranja“ na ovako velikom aerodromu, provjere osobne prtljage, pregleda dokumenata i samog ukrcaja u avion već postalo malo napeto. Niti u jednom trenutku nas nije uhvatila panika, jer nismo sebi uopće dopustili pomisliti da je stvarno moguće da nam karta propadne, jer eto mi sada nemamo tih pišljivih 3 Dolara za takse. Iako je sve ukazivalo na baš takav scenarij. I nekakva alternativa nije bila ni izbliza ponuđena. Svejedno, uopće pomisliti da će nas stvarno na kraju ostaviti radi 3 Dolara, je više nego suludo.
No na šalteru je bila i dalje jedna te ista simpatična teta i nakon još dva pokušaja nagovaranja, morali smo realizirati da nama stvarno propada let jer smo upravo te pare bacili na kavu, pomfrit, kečap i majonezu.
Šanse da ćemo vremenski stići na let, čak i ako bi nam se smilovali i oprostili nam takse, pale su u međuvremenu drastično. E sad smo se počeli znojiti.

„Sve mi se čini da će ovo biti najgluplji propali let za koji sam čuo i moram priznati da sam izuzetno ponosan da se baš nama dogodio.“
„Apsolutno se slažem, velika je čast sudjelovati u ovome.“ Tapšam Tomu po ramenu i ispod dlana osjetim neku plastiku.
„Jel ovo neki specijalni dodatak majici?“
„Koje?“
„Pa tu imaš nešto, u majici ili džepu?“
„Nemam pojma, vidi stvarno džep, nisam ni znao da imam džep tu.“
Odjednom se u Tominoj ruci našla kartica.
„Jel to kartica od banke?“
„Kreditna!“
Nije ni stigao ono a od kreditna izgovoriti, već smo munjevito skočili i počeli sprintati preskakajući kofere, sjedalice, nekakva kolica, samo smo još čekali da naiđemo i na prepone sa malim bazenom kao u atletici. Dotrčali smo do prvog bankomata i doslovno pomeli nekog usporenog poslovnjaka u stranu. Njemu se to baš i nije svidjelo, ali nismo sada imali vremena da mu puno objašnjavamo našu situaciju.
„Jebemti PIN!“
„Ne znaš ga?“
„Pa mislim da bi trebao biti... nije.“
„Sjeti se Toma, sjeti se!“
Iz drugog pokušaja je upalilo i sva petorica smo se nabili na ekran da vidimo hoće li moći podići bar 20 Dolara. Par sekundi koliko je bankomat prikazivao da je proces u tijeku, činilo se poput godina. Bankomat je samo izbacio karticu.
„Ne!“
„Daj ne seri!“
I odjednom se u pretincu pojavilo i 700 Bahti ili 20 Dolara!

Nismo ni prestali vrištati poput luđaka, toliko da su se svi u krugu od 50 metara okrenuli, već smo opet preskakali kofere, sjedalice i razne prepreke i prepone da se dokopamo one tete na šalteru. Bacili smo i onaj novac i putovnice i karte na pult, a ona najsmirenije i najopuštenije počela da pregledava sve te dokumente.
Recimo da te netko napije s rakijom i našopa vijagrom, te stavi te golog pred golu Pamelu Anderson koja ti se još smješka i kaže ako se uspiješ suzdržati, dobit ćeš 20 tisuća Eura. I ti se probaš suzdržati, dok ti moždane vijuge vibriraju, tijelo podrhtava i proživljavaš najgoru muku koju si možeš zamisliti. E tako otprilike je izgledalo naše suzdržavanje da ne krenemo vrištati na ovu tetu, ne bi li se mrvicu ubrzala.
A ona sa najljubaznijim osmijehom pita:
„Da li želite kompletan iznos platiti?“
Raskolačenih i krvavih očiju, sa vampirskim zubima koji se protežu preko brade, jedva smo nekako kimnuli glavama.
Nakon što je obavila svoj dio posla, krenula je slagati putovnice i karte da nam ih fino, uredno uruči u ruke.
Taman je krenula da nam to sve preda uz njen smiješak i standardnu rečenicu
„Hvala vam što letite sa Thai Airways i želim vam...“
Poput izgladnjelih životinja, isčupali smo joj to sve iz ruku i odjurili dalje prema slijedećim kontrolama.
Mislim da bi nam i poneki atletičar pozavidio na brzini kojom smo jurili kroz hodnike, a njima je već odzvanjao glas na razglasu:
„Mr. Iva-no-vik, Mr. Ma-tik, Mr. Suman, Mr. Vi-do-lak, Mr. Bra-ak, molimo da se javite na izlaz broj 25.“
„Ma nemoj, a mi baš krenuli na jebeni piknik!“ Izusti Brane valjda kroz škrge, dok letimo prema izlazu broj 25.
Na ulazu u hodnik koji direktno vodi u avion stajala je djelatnica aerodroma, spremajući se taman da zaključi ukrcavanje i zatvori vrata od hodnika. Da su vrata širom otvorena bila, vjerojatno bi u onom naletu samo proletjeli, ovako smo se srećom uspjeli zakucati i u vrata i u djelatnicu. Ona još za divno čudo presretna što smo se zabili u nju, valjda napokon malo uzbuđenja u ovoj svakodnevnoj rutini. Nije ni provjeravala dokumente, samo je uzbuđeno rekla da požurimo.
Kako smo utrčali u avion, tako su za nama zatvorili vrata, šofer je stisnuo kvačilo, povukao ćok, okrenuo ključ, ponovio to uz štekanje dva, tri puta i kroz dimnjake Boeinga je suknuo crni dizel. Dobro, možda ne baš tako, ali slično. A unutra od mogućih 200 ili 300 putnika, jedva 50-ak. Pokušavajući doći sebi od ove jurnjave, mogli smo birati ne sjedala, nego svatko svoj red.
„Jebote, a nas bi radi 3 Dolara ostavili, a ovdje prazan avion.“
„Pravila, pravila, da bi nas udavila...“ Reče nekada davno Bora Čorba.

Prvih sat vremena , valjda izmoreni od ovog ganjanja aviona, neizvjesnosti, stresa i raznih drugih nedaća koja se strovališe na naša mlada pleća, zaspali smo kao bebe. Probudile su nas simpatične stjuardese sa blještećim osmjesima, koje su valjda išle u isti razred kao i ona na šalteru, samo što su ove nudile hranu i piće pa su im ti osmjesi izuzetno dobro stajali.
„Jel se ti stvarno nisi mogao sjetiti da si imao karticu?“ Upitah Tomu još ne vjerujući da nas je sve spasio sa svojom kreditnom.
„Pa vjeruj mi da pojma nisam imao. Pošto sam ju valjda sakrio tu za svaki slučaj, još prije nego ćemo krenuti za Moskvu. I na kraju od svih stvari koje su nam ostale u avionu, ja baš uzmem tu majicu. Srećom!“
„E svašta.“
„Stvarno si nas spasio u zadnjoj sekundi. Ja nisam nosio nikakve kartice, jer ona jedna od tekućeg koju imam, mislim da se iz očaja objesila.“
„Pa niko nije imao nikakve kartice. Samo keš. Čak nas trojica nismo ni mobitele imali.“
„E ovo bi stvarno bio vrh vrhova, da smo radi 3 Dolara zaglavili u Tajlandu.“
„Pa sad ne znam ni jel mi žao što se to nije dogodilo ili sam sretan što smo se ipak ukrcali. Nekako ne mogu vjerovati da je ovo sve gotovo i da idemo kući.“
I nismo mogli vjerovati da idemo kući. Kao da nas je netko budio iz sna u kojem smo bili i Indiana Jones i Alisa u zemlji čudesa, Corto Maltese i grupa TNT.
Iako su nam puštali najnovije holivudske hitove, nezainteresirano smo buljili u pokretne slike, dok smo valjda svatko svoj film vrtjeli. Kroz glavu mi je tutnjao uragan slika i doživljaja iz Moskve, Transsiba, Vladivostoka, Niigate, Ibarakija, Tokija, pa na kraju i Bangkoka. Toliko je toga bilo u zadnja 3 tjedna, da imam osjećaj da ću morati napisati putopis o svemu tome.

THE END


Oznake: transsib, nogomet, rusija, vlak, Putovanja, prvenstvo, tajland, japan


- 12:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.07.2018., petak

Khao San Road

Nismo prešli ni par metara, a već nam je neodoljivi miris tajlandske začinjene kuhinje počeo terorizirati osjetila i mamiti nemjerljive količine sline na usta. Glad se pojavila iznenada. Možda nije ni glad, koliko životinjski poriv za trpanjem bilo čega u usta, žvakanjem, poriv za okusima, začinima, slatkim, slanim, kiselim, ljutim, pečenim, kuhanim i to u velikim količinama. I stalno, neprestano, puno toga svega, najbolje još nikakvim redom, nego nasumično izmješati sva ta pravila hranidbenih slijedova. Stali smo uz ulicu ispred stola na rasklapanje, na kojem je kuharica ili prodavačica ili jedno i drugo, postavila wok u kojem se već priprema povrće i riža sa minimalno 500 začina i dodataka. Bar mi se tako trenutno u nosu čini. Bojim se samo da izgubim kontrolu i zagnjurim glavu ravno u ovaj wok ispred sebe, pa da ta ista kuharica krene vrištati i udarati me kuhačom po glavi. Ne, nema šanse da ovome odolimo. Stojimo zacementirani pored stola, sa tupim pogledima poput zombija, otvorenim ustima i fokusirani na ovu široku tavu. Kuharica sjecka još više povrća, dodatno nadopunjuje wok, a nas to sve dovodi polako do totalnog izbezumljenja. Kada smo saznali da je cijena jedne porcije, nepreračunjljiva u dolare, pa čak ni u kune, nego moramo već u lipama razmišljati, slina nam je počela kliziti po majici. Više nije bilo apsolutno nikakve prepreke ovoj gozbi, odmah smo pokazali prstima na pet porcija, neprestano gurajući prste ženi pod nos, u slučaju da nas nije iz prve razumjela. U slučaju da dođe do bilo kakve zabune, ne daj Bože, ne samo sada. Molimo Vas uvažena gospođo, hitno nam dajte pet porcija ili ćemo početi histerično plakati i zapomagati. Kada smo se napokon dokopali hrane, osobno, bilo mi je žao što nemam nekoliko vilica da što više utrpam u usta, što nemam dupli broj zubi da što više mogu da žvačem, što nemam bar tri jezika da što više osjetim sve te okuse. Tolika je to sreća bila, da sam u jednom trenutku pomislio kako bi najbolje bilo da si saspem cijelu ovu posudu na glavu i da se trljam onim čilijem po obrazima i očima. Onaj karton je ostao dovoljno natopljen umakom, da mi ga je bilo žao baciti, ali nekako zadnji trzaji razuma su me spriječili da krenem i njega gristi. U ustima nam je još lagano tinjala logorska vatra od začina i ljutnine, znoj nam je orosio čela, sve pore na tijelu su udarale prekovremene, kao da smo se satima natapali u pepermintu.



Ubrzo su i majice počele poprimati fleke, što po leđima, što na okovratnicima, što po svuda. Trebalo se pod hitno riješiti majica jer je očigledno da su usput fasovale kakav virus koji izaziva fleke, zato smo uletjeli u prvi butik i kupili dresove i pamučne košulje po smješno niskim cijenama. Čak ni urugvajski ili japanski dres nisu zaustavili znojenje, ali barem smo bili čiste savjesti da smo poduzeli sve što je bilo u našoj moći. Po izlasku iz butika (zapravo butik je preglamurozna riječ, radi se o limenoj stračari natrpanoj robom, od poda do krova) nalijećemo na prodavače hlača koji nemaju štand, nego su rasprostrali robu na sred staze po nekom najlonu. Nisu oni jedini, čitav niz prodavača su okupirali rub ceste. Kada u daljini prvi prodavač u roku sekunde samo sklopi najlon skupa s robom i nestane iza butika, tako se taj val neviđenom brzinom proširi ostaktom ulice i samo jedan za drugim skupljaju robu i nestaju iza butika. To je znak da policijska patrola prolazi. I stvarno minutu poslije policijski auto prolazi ulicom. Čim je prošao, nije potrajalo ni minutu da se svi prodavači zajedno sa složenom robom nađu ponovo na svojim pozicijama. Niti u jednom trenutku nije zavladala panika ili euforija, sve se odvija rutinskim redoslijedom.



Tako rutinirano se i nama nakon onih začina i pri ovoj vlažnosti zraka topi kompletna faca. Kada mahinalno krenemo rukom da obrišemo čelo, ustvari samo nanesmo novi sloj znoja ovaj put sa dlakavih podlaktica. Cijelo tijelo isparava i traži nenormalne količine tekućine, kako bi i dalje isparavalo, stvaralo fleke na majicama i prisiljavalo te da kupiš još novih majica. Čitav ovaj ciklus je sigurno pomno isplaniran od strane vlasnika kafića i butika sa majicama, najvjerojatnije imaju tehniku kako da kontroliraju klimatske uvjete ne bi li povećali prodaju pića i majica. Svi onda daju lovu korumpiranom gradonačelniku koji sjedi pred ogromnim termostatom u gradskoj vijećnici i kada stignu kuverte, on ga samo pročepi na +50. A mi turisti popizdimo totalno i samo salijevamo u sebe i kupujemo majice kao mahniti. Na kraju se vratimo kući sa kontejnerom robe i jetrom u gipsu. Domaći sigurno imaju načine da se ušlagiraju i otupe tijelo i osjetila na ovakvu klimu. Turistima prijeti smrtna kazna ako se pokušaju ušlagirati i otupiti na sistematsko trošenje. Sve se ovo isplanirano odvija s ciljem zaštite domaće ekonomije. Sve u svemu vrlo pohvalno za Tajland i presretni smo što se nalazimo u jednoj ovako uređenoj državi koja se brine o svakom detalju. Kako drugačije manifestirati ove trenutke sreće, nego otići i sašiti se pivom i novom kolekcijom majica. U jednom od barova hrpa Amera gleda preko cijelog zida projekciju „Apokalipse“ i u jednoj stadionskoj atmosferi urlaju od sreće kada američki helikopteri uz zvuke Wagnera jurišaju na Vietkong. Imam osjećaj da sam identičnu scenu već vidio u nekim filmovima, pa mi je još nevjerojatnije uvidjeti kako to nisu bile fikcije, nego Ameri stvarno uz obilje pive navijaju na ovu scenu sa helikopterima. Možda da pitamo gazde da uvaže i našu prisutnost i puste nam „Bitku na Neretvi“.

Ali umjesto četnika, ustaša i partizana, evo opet slon. Pravi transportni slon. Prolazi ulicom uzdignuta čela, ponosan na svoju ulogu u radnoj akciji, koju mu je priuštio vozač što mu sjedi za vratom, tako što mu je natovario tonu banana i nekakvih drvenih kištri na grbaču. Iza slona trojica Engleza skakuču sa engleskom zastavom i urlaju „En-ge-land, En-ge-land, En-ge-land!“A slon ni da trepne. Nego ako mi se ne pričinjava, kao da još i fićuka sebi u bradu od Tome Zdravkovića „...jer ti i ja, dva smo sveta različita, jer ti i ja, ko to zna, ko to zna...“



I tako iz jednog bara u drugi, s jedne terase kafića na treću, poput pčela koje oprašuju cvijeće, marljivo smo se do jutarnjih sati utapali u scenografiju ove ulice. Sve dok nas umor i monotonija nisu smorili. Možda da smo tek stigli ili da tek krećemo u avanturu, gladni da proživimo nešto posebno, možda se ne bi zaustavljali dok nas ne pometu iz kafića. Ali ovako smo bili izuzetno ravnodušni nasprem sveg ovog šušura. S obzirom na protekla 3 tjedna, duh nam je bio napunjen baterijama za slijedećih par godina. Vratili smo se u sobu u kojoj je onaj propeler i dalje terorizirao zid na kojem je pričvršćen. Stvarno je pravo čudo da nije već odlomio i zid, pa usput i plafon i na kraju cijeli kat sa sobom.
Upravo iz tih razloga smo pomaknuli krevet na drugu stranu sobe, jer ako već zli ventilator razvali zid pa povuče i plafon, bar neće pasti nikome ravno na glavu, što se ipak može smatrati srećom u nesreći u trenutku dok se urušava čitav kat.
Legao sam u krevet s namjerom da još dugo razmišljam o posebnosti ove zadnje noći na našem zajedničkom putovanju. Zadnja noć ovog blesavog putovanja, nakon kojeg ćemo nastaviti sa svojim dosadnim životima u dosadnoj svakodnevici. Još jednom prevrtjeti one najluđe doživljaje iz Rusije i Japana, fantastične priče, sva ta poznanstva i susrete, opijanja i smjeh. Još jednom pustiti te trenutke nabijene radoznalošću, avanturom i adrenalinom da teku venama. Buljeći u plafon jeftinog smještaja u Bangkoku još jednom osluškivati kroz prozor zvukove ovog dalekog svijeta.
Zaspao sam čim sam trepnuo.


Oznake: transsib, Putovanja, priče, tajland, japan, bangkok, Khao San Road


- 13:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.07.2018., ponedjeljak

Jedna noć u Bangkoku

Let za Bangkok je bio u pravom pravcatom avionu. Do njega ne trčiš po pisti ko pomahnitala kokoš, niti se pola sata voziš autobusom dok vozač pronađe na kojoj zabačenoj pisti su parkirali taj propeleraš ili dvokrilac, u kojeg da bi se popeo stepenicama, stojiš još slijedećih pola sata na onoj čistini i vjetrometini.
A ne! Ovdje ideš hodnikom ili tunelom ravno u avion. Nema tu stepenica, prepreka, pa kat gore, pa tri kata dole. A ne! Hodnik te sam vodi. Kad hodnik skrene lijevo i ti skreneš lijevo, kad hodnik skrene desno, ti skreneš desno. Da si odjednom u avionu, skontaš tek kad se čelom zakucaš od vrata aviona i stjuardesa te, praveći se da nije vidjela kako si spizdio glavom, srdačno, sa svim raspoloživim zubima obasja osmijehom. Poletjeli smo negdje oko 11 prijepodne, dobivši čak i pravi obrok, koji dolikuje pravom avionu. Otprilike 6 sati nam je proletjelo neprimjetno, između spavanja i buljenja u kartu na monitoru koja prikazuje kako prelijećemo jugoistok Kine, Hong Kong, Vijetnam i Kambodžu.
Kratko prije nego što ćemo sletjeti, oglasio se pilot u mikrofon, rekavši kako je u Bangkoku malkice oblačno, krećemo se nekom brzinom u kilometrima, na visini toj i toj, i da, čisto da imamo na umu da je za posjedovanje droge u Tajlandu i dalje na snazi smrtna kazna!

Još u Japanu smo rekli da nam ne izdaju ruksake u Bangkoku, nego da ih automatski prebace u sutrašnji avion za Minhen. Još u Japanu smo zaboravili na taj aranžman. Zato sada kao budale čekamo prtljagu kraj one pokretne trake i dok se smrzavamo u ekstremno klimatiziranoj čekaonici, nije nam jasno kako su svi već odmaglili sa svojim koferima, jedino naših ruksaka nema. Srećom nekome je proradio mozak, u protivnom bi proveli tu jednu noć u Bangkoku, čekajući prtljagu koja je već smještena u avion. Sada dok cvokočemo u majicama kratkih rukava i bermudama u ovim ledenim prostorijama, nekako nam prevladava osjećaj u nama, da smo se može biti pošteno zajebali sa izborom garderobe. Pogotovo pogled kroz ogromne staklene zidove, na oblačan i siv Bangkok, te činjenica da nemamo obezbijeđen smještaj ni dodatnu odjeću, ne ulijeva baš neki optimizam u ovu jednu noć u Bangkoku. "Obezprtljaženi" krenusmo srediti sebi turističke vize i možda svakome po deku. Viza se dobije odmah na aerodromu. Uslikaš se na automatu, platiš 25 dolara i u roku odmah ti sve skeniraju i zalijepe vizu u putovnicu. Krenuli smo napokon prema izlazu iz ove hladnjače i molimo Boga da je vani barem mrvicu toplije. Otvaraju se ogromna klizna vrata i sa svih strana nas oblijepljuje ne zrak, nego teška vruća lijepljiva masa, koja se rastapa i razlijeva po nama. Nadali smo se da će vani biti malo toplije, a sad se osjećam da sam dobrovoljno ušetao u zagrijanu pećnicu, kako bi piletu davao riječi podrške dok se peče. Razlika između temperature u aerodromu i izvan njega je bar 100 stupnjeva. Svaki korak koji pravimo prema taksiju, izmami novu litru znoja na čelo. Uzeli smo taksi ne znajući uopće kuda bi. Nekako smo objasnili tipu da bi negdje gdje je centar ili bar nekakav zanimljiv dio za turiste. No ne sjećam se da smo izrazili želju provesti 3 dana u autu, što je bilo neizbježno s obzirom da smo upali u “rush hour”, gužvetinu svih mogućih prijevoznih sredstava s kojima ljudi putuju s posla. Auti, motori, bicikli, romobili, polu auti – polu motori, pedaline, trampoline, limuzine, sve je to nagruvačeno tik jedno pored drugog i čineći kompaktnu masu gmiže, bruji i tandrči u pravcu grada. Taksist nas je dovezao do ulice koja se zove Khao San Road. Kaže dok izlazimo iz auta, iskusnim tonom jednog taksiste, vjerujte mi ovo je ono što tražite.
“Pazi Toma, slon!” Taman smo zakoračili da pređemo cestu, a Toma poskoči nogom kao da je slučajno nagazio na neku malu životinjicu, koju ovdje od milja zovu slon.
“Ma budalo, slon!” Povlačimo Tomu još jednom za rukav nazad prema nama. I samo što smo ga povukli nazad, umalo da nas na samoj zebri pregazi ni bicikl, ni motor, ni auto, ni kamion, nego slon! Pravi pravcati slon! Frajer mu sjedi za vratom i jaše tako svog slona, isto kao što i ovi drugi voze svoje bicikle, motore, aute… Crveno? Slon stane na crveno. Zeleno? Slon krene, pazeći na odstojanje prema ovome ispred, na malom motoriću. Najnormalnije prijevozno sredstvo i sudionik u prometu. Kontam sebi šta ako ga parkira negdje nepropisno i dođe pauk da digne slona?

“Ajmo mačak, sad ideš sa mnom.”
“Al nisam ja, gazda parkirao…“
„Nemoj mi te priče, slušam to svaki dan… Ajde, čekaj samo da te nabacim gore na leđa, e, tako, nemoj mi se previše ljuljati, da ne bi pao sa mene, pa samo mi to još treba, da mi se razbiješ tu na sred betona. Onda opet mene krenu peglati, osiguranje, šef, papirologija, opet ti je ispao slon, pa odšteta, pa jebavanje mačku matere, zato molim te miruj da to obavimo, pa ćemo poslije vidjeti šta i kako.”
I naprti mali pauk onog slona na sebe, jednom rukom pridržavajući slona da mu ne padne s leđa, a u drugoj drži rotirku.

Khao San Road izgleda kao da zvizneš halucogene droge i kreneš subotu prijepodne na pijacu po sir i kajmak. Hrpa uličnih prodavača, štandova sa hranom, butika sa odjećom i nakitom, kafići, restorani, klubovi, jeftini hoteli i hosteli. Sve to naravno blješti i vrvi ljudima. Meka za Amere, zapadne Europljane, Australce i sve moguće strane turiste. Tu doživljavaš pijanstva i proživljavaš mamurluke, tu planiraš svoje daljnje avanture po jugoistoku Azije, tu možeš u zabačenim agencijama odmah nabaviti vize za okolne zemlje, tu možeš probati tajlandske masaže, tu možeš nabaviti sve zbog čega možeš fasovati smrtnu ili doživotnu kaznu. Ostalo nam je još svakome po 30 dolara za ovu zadnju noć. Majice su par dolara, suveniri su par dolara, sve je po par dolara. Nakon Japana, dođe ti da svima u butiku zavrtiš po turu majica.



Sjeli smo na terasu kafića, među hrpu Engleza, Australaca i Amera. Na tv-u prenose svjetsko prvenstvo, ali nije da to ikoga baš pretjerano zanima. Više ekipe sjedi pred projektorom koji preko cijeloga zida prikazuje film “Dogma” od Kevin Smitha. Organizirano gledanje filmova u kafićima, ako ništa drugo, po tome nam Bangkok postaje zanimljiv. Dobro, plus slon u prometu. Ono što je specifično za Amere, Australce i Engleze na njihovim odmorima, je činjenica da svi skupa nisu normalni. Mi smo bečka škola za te divljake. Kao da ih se čitavu godinu drži u kavezima i podrumima i onda ih se jednom godišnje izvadi iz tih zatvora, strpa na avion i pošalje negdje u pizdu materinu što dalje od kuće, da si raznesu mozak i tijelo. Kad sve to uspiju, vrate se nazad u svoje kaveze. A ono što je specifično za hladnu pivu koju smo naručili, jest to, da ako ju ne popiješ iz dva gutljaja, zbog nenormalne vlažnosti zraka ona postane u roku odmah topla i ogavna. Vjerojatno kada bi naručio sladoled na štapiću, dok bi ga se izvadilo iz frižidera dobio bi samo štapić, osim ako bi se zavukao ravno u frižider da ližeš.

Točno ispred naše terase je nekoliko Tuk-tuk vozača. To su taksisti na motorićima prepravljenima u rikše. Kao da sa onog našeg poštarskog Tomosa skineš zadnji točak i umjesto njega namontiraš kauč sa po točkom sa svake strane. Onda se zapitaš kako nazvati to čudo na tri kotača, osluhneš dvotaktni dizel motor koji proizvodi tuk tuk zvuk i nazoveš ga Tuk-tuk. Kao i svi ulični prodavači svakakve robe i usluga, tako i ovi taksisti udaviše svakih par metara. Ne možeš proći par koraka bez da ti neko ponudi prijevoz, vizu za Bangladeš, masažu, majicu, nakit, upad u klub, hranu, piće, folove golove. Recept je da se pretvoriš u gluhonijemog robota koji ne zastajkuje nigdje i ne osvrće se ni na šta. Čim pokažeš i najmanje interesa, e onda te tek krenu daviti. Kao da si malkice zagrizao mamac i čim su osjetili da grizeš, onda objeručke i čak objenoške prihvate štap. Nismo sjedili svega deset minuta, već smo bili primorani treću pivu da naručimo. Kod druge je bilo dovoljno samo što se malkice zapričasmo i već smo je mogli baciti. Ako nastavimo ovako, ili ćemo se razbiti u sekundi ili ćemo ostati i suha grla i praznog novčanika. Ni jedno ni drugo nam se ne sviđa baš nešto, pa smo odlučili krenuti u noćno bauljanje ulicama Bangkoka. Unatoč ponedjeljku grad je krcat ljudima. Ovako si zamišljam milijunski multikulti Split, kojeg cijelu godinu krasi špica sezone. Možda čak jednog dana i sa ovim ogromnim kipom Bude, kraj kojeg upravo prolazimo. Kakav bi to dalamtinski biser bio. Sezona cijelu godinu, Hajduk na prekrasnom stadionu u obliku divovske školjke koji prima 80,000 posjetitelja igra polufinale lige prvaka protiv Reala, hrpa naroda iz cijelog svijeta živi u gradu, legalizirano sve što je inače zabranjeno, sve religije zastupljene a niti jedna pretjerano dominantna i vječni picigin na Bačvicama kao razglednica i gradski brend. Dobro, mi to vjerojatno nećemo doživjeti.

Par ulica lijevo desno i nabasali smo na obalu ogromne rijeke Chao Phraya. S druge strane rijeke, okupan zlatnim svjetlima reflektora, izdizao se impozantni hram Wat Arun. Kojeg baš nećemo imati prilike pobliže upoznati. Kao što nećemo imati vremena skoknuti dva sata vožnje od Bangkoka, gdje se nalazi most po kojem je snimljen film „Most na rijeci Kwai.“ Kao što nećemo imati ni priliku upoznati 7 miliona ljudi koliko živi u Bangkoku, jer smo tu samo ovu jednu noć. Najbolje što možemo s ovom jednom noći u Bangkoku, je vratiti se u onu divlju ulicu i proslaviti kraj ovog predivnog putovanja. Približavajući se ponovo Khao San Roadu, naglo se povećava broj taksista i davitelja koji ti nude razno razne stvari. Svako malo nam prileti neka cura i nudi “Thai-masaž” ili bilo kakav drugi “masaž”. Cura je onako poprilično svestran pojam, budući da ne znaš jesu li to starije žene ili mlađe curice, jer su sve 1,60 visoke i izgledaju kao da im je tek 15 godina. Dosta tih curica biva financijski tetošeno od strane naboranih, starih drkonja iz bogatih zemalja razvijenog svijeta. Oni su tu naravno da pobliže upoznaju azijski folklor, kulturu i običaje. Da uživaju u kuhinji i u klimatskim uvjetima obogaćenim teškim ljepljivim zrakom koji starijim ljudima sjeda kao alkohol na ranu. Pa kad su već tu radi svih tih kulturoloških interesa, omakne se i koji bludni delikt sa jednom curicom, dvije, možda kojim dečkićem. Sex turizam, kažu, počeo je još od Amera i vijetnamskog rata, razvio se sa jeftinim avionskim ponudama u te zemlje, a vrhunac vjerojatno još traje i razvija se. Egzotika je ključna riječ koja je privukla milijune mudonja u ovu regiju. Ta egzotika se temelji ne samo na prostitutkama koje izgledaju kao curice u štiklama i tangama navučenim do ramena, nego i na klijenteli koja slini po tim curicama. Stariji, neatraktivni muškarci sa pivskim trbušinama, pepeljarkama na očima, havajskim majicama, bermudama, bijelim čarapama i dokoljenkama u ljetnim sandalama. Unatoč tome svemu, za par dolara atraktivne ljepuškaste i nasmijane djevojčice kakve ih kod kuće ne bi ni primjetile, ovdje im daju osjećaj da su kraljevi. Jednom u životu, živjeti životom raskalašene rock zvijezde unatoč tome što si činovnik sa prosječnom plaćom u nekakvom dosadnom svjetskom konglomeratu. Napokon se osjećati bitan, poželjan, primjećen, popularan, vrlo brzo se pretvara u GMO za ego, da se na trenutke čak i zaboravi kako je to sve ljubav prema stranoj valuti. Taj osjećaj vrlo često prerasta u problem, koji nastupi kada se delegati previše zanesu. Onda ovaj raskalašeni život ovdje pokušaju preseliti nazad u svoje tmurne i dosadne sredine. Prvenstveno tako što svoje seksualne igračke povedu sa sobom i očekuju od njih, da iz igrački evoluiraju u vjerne prigradske kućanice.

Dok razmišljamo kako ubiti 14 sati do polaska aviona, u ulici koja će svoj šarm i zanimljivost izgubiti kroz par sati, ni ne kužimo da čitavo vrijeme stojimo ispred natpisa na hostelu „Sobe – 5 dolara po osobi.“ Nije da želimo prespavati tu nezaboravnu jednu noć u Bangkoku, ali brate za 5 dolara, dobar je osjećaj znati da imamo osiguran krevet za svaki slučaj. Na recepciji tj. za drvenim stolom sa stolnjakom i natpisom „Bed 5 $“, dočekuje nas prava recepcionarka. Nema 3 kg ruža na usnama, nema crni kožni minjak, ne nosi štikle, ne vire joj neon žute tange i ne nudi „masaž“. Baka u kučnoj haljini, s borama i sijedom kosom. I sa pogledom, što bi jedan poznanik iz Tuzle rekao, gdje jedno oko gleda u sir a drugo u kajmak. Ali je pored nje kćer ili nećakinja koja opet ima sve ovo prethodno opisano. Ne možemo ne buljiti u ovu mlađu, jer u životu nismo vidjeli da netko ovako droljasto žvače žvaku. Kao da gledam u devu koja je našminkana, u štiklama i minjaku, rotira vilicom stvarajući konstantno rupu u ustima sa promjerom od nekih 10 cm. Biće da joj je netko nekada objasnio, da je kod žvakanja najbitnija stvar da se usne nikada, ali baš nikada ne dodirnu.
Bakica nas prekida u našem promatranju ove mješalice, govoreći da imaju dvije sobe, jednu sa dva i jednu sa tri kreveta. Malo se pogledavamo, ne znamo šta ćemo sa Branetom.
„E moj Brane, na šta si spao. Morat ćeš s nama u sobu.“
„Vidim i ja, ah tugo i nesrećo. Very strange behaviour, very strange.“
„Nije ti ovo Japan, pa da si možeš priuštiti svoju sobu, pa svoj kat, bazen...“

Brane, Toma i ja smo otvorili vrata koja vode u raskoš trokrevetne sobe. Kako smo ušli u sobu, tako smo i izašli iz nje da pogledamo kakve su sreće Suman i Ivanović u dvokrevetnoj. Ne zna se koja od tih soba je bila veće rasulo. Ali ne u smislu da ti se život zgadi i da ideš dignuta nosa reklamirati kvalitetu koju si dobio za 5 dolara. Ne, nego se radi o simpatičnom rasulu. Posteljina na original bolničkom krevetu je čista, ali kad legneš skužiš da ti je guzica propala u rupu jer su daske ispod madraca polomljene.



Zidovi su nedavno svježe okrećeni, ali su kompletno ponovo išarani koje kakvim porukama, potpisima, stihovima i crtežima. Klime nema, nismo je za 5 dolara ni očekivali, ali iznad glave ti visi ventilator koji prije podsjeća na propeler od Boeinga. S obzirom na raspad sistema, ne možeš ne pomisliti, kako bi ti se u pol noći ta mrcina mogla zakucati u glavu. Kako su vrata od sobe ostala otvorena, tako nam bez kucanja najnošalantnije uletješe 3 mlađa Amera, hiperaktivni, prepuni energije, onako tipično američki studenti, kalifornijski surferi, sa odlučnim planom da si raznesu mozak u svakoj sekundi njihovog raspusta. Mi nismo uspjeli ni trepnuti, a ova trojica su već sjeli na krevete i sasuli iz sebe tonu teksta i informacija o sebi, o Bangkoku, o putovanju, o njihovom mjestu u Americi. Mi ih gledamo i ne možemo vjerovati da i dalje ne prestaju pričati.



„Sorry, but we don't understand English.“
E tu su napokon stali, zabezeknuti. Mi namjerno šutimo da vidimo šta će sada. Al čim smo im rekli da se zajebavamo, slijedećih 5 minuta opet nismo mogli doći do riječi. Kao da su došli sa vrećom punom rečenica i istresli nam na glavu.
Dok ti njihovi monolozi i neobjašnjiva euforija njih samih traje, jedan iz džepa vadi vrećicu, stavlja sebi u krilo, raspoređuje travu i duhan, čisti malu lulu i uz neočekivanu pribranost i koncentriranost stavlja tu smjesu na vrh lule.
„A šta bi to trebalo biti?“ Priupitasmo jednim tonom, koji bi indirektno trebao zvučati kao podsjetnik da se na travu koju upravo sebi mrvi u krilu, ovdje baš ne gleda najliberalnije.
„Ah, ma trava“, reče to kao se radi o jogurtu ili pašteti, pa čemu sad čuđenje.
„Ali u ručno izrađenoj luli!“ Sav sretan je još pojasnio, jer s obzirom na ručno izrađenu lulu, vjerojatno s time automatski izbjegava smrtnu kaznu i pada u kategoriju 20-30 godina zatvora, što je skroz prihvatljivo.
Čak i kada smo probali biti malo direktniji u vezi tajlandskog doživljavanja lakih opijata, konverzacija se nije ni dotakla trave, nego je ostala na fascinaciji ručno izrađene lule. Tako da smo slijedećih 20 minuta čuli kompletnu povijest te lule i načina na koji je napravljena.
Na kraju smo izgubili diplomatsku dozu strpljenja, pa smo probali drugačije formulirati našu zabrinutost.
„Dobro budalo jedna, jesi ti svjestan da će nas sve skupa streljati, radi te tvoje jebene lule!“
„Ma neeee, pa u Tajlandu je to normalno, pa ovdje svi puše.“
„Svi puše, al je na snazi smrtna kazna?“
„Pa dobro, jesu malo stroži, ali ovdje nema turista koji ne zapali ili nema negdje kod sebe bar za dva, tri đointa. Pet, šest možda.“
„Zar nisi nikada pomislio kako bi apsurdno bilo da radi jednog đointa, završiš sa istom kaznom kao i ubojice, silovatelji ili teški kriminalci?“
„Ma nije to baš sve tako radikalno. Nisu ni oni glupi, znaju koliko im turizam donosi love i da turisti dolaze ovdje da se zajebavaju. Tako da te neće baš provjeravati na ulici, problem je ako misliš iznjeti travu iz Tajlanda i ako padneš na aerodromu.“
„Znači ovako dok si tu, možeš bez problema zapaliti?“
„Ma da, ne morate se brinuti da će nam sada uletjeti specijalci.“
„Zato ste onda došli u našu sobu zapaliti umjesto u svojoj, šupci jedni.“
„E pa da, ako ipak ulete, da možemo reći nemamo mi pojma, mi ne stanujemo ovdje.“



I zapali onu lulu, povuče par dimova, proslijedi lulu u krug i uskoro u cijeloj sobi i hodniku ispred sobe nije bilo sumnje šta se kod nas konzumira. Nakon što su nam dobro nadimili sobu, odmagliše na pivu a nas ostaviše u laganoj nevjerici da li će nam sada uletjeti murija ili ne. Toliko smo se zabrinuli, da se nismo mogli prestati smijati. Od čitave brige, izvalili smo se na krevete i odlučili da dokle god se ne prozraći, nećemo napuštati sobu i ostavljati je na milost i nemilost policiji. Da bi ubrzali proces prozračivanja, upalili smo ovaj propeler od Boeinga, koji se krenuo tresti i propinjati iz svog ležišta, tako da smo se stisnuli uz zid, očekujući kako će svaki tren propeler iskočiti iz zida i početi nekontrolirano da nas masakrira po sobi. Da bi ga ipak isključili, moramo se približiti prekidaču koji je točno ispod propelera, a to nam je već malo prerizično. Stoga smo odlučili da gađamo prekidač sa svim mogućim raspoloživim predmetima, patikama, čarapama i možda najefikasnijim oružjem, sa majicom. Nakon što smo u našim neuspjesima bili na rubu očaja, odlučili smo otići dole na recepciju pitati da li možda imaju kakav štap s kojim bi mogli ukrotiti avionski propeler. No dok smo došli do recepcije, zaboravili smo po šta smo došli, pa smo ih zamolili da nam daju flomaster, s kojim smo onda ispisali ostatak slobodnih površina na zidovima. To šaranje zidova je ako ništa drugo, pomoglo pri odvlačenju pažnje, budući da smo zaboravili na propeler i u neko doba otišli u dodatno istraživanje ulice.

Oznake: transsib, rusija, Putovanja, japan, tajland, bangkok, nogomet


- 10:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.07.2018., utorak

Japanska perfekcija

Promigoljili smo iz kreveta taman kada su Englezi u ovom dijelu svijeta pili svoj poslijepodnevni čaj. Ne toliko zbog čaja, nego rupe u želudcu nakon sinoćnjeg prežderavanja. Uspjeli smo opet nadmašiti sami sebe u nabavljanju hrane. Kupili smo nešto, što valjda ni oni koji su pravili nisu znali šta prave. Inspirirani tim neznanjem, sjeli smo opet na livadu gledati baseball o kojem ne znamo baš ništa. Toplo predvečerje i lagani vjetrić koji čarlija, potrudili su se naš zadnji dan u ovoj predivnoj državi uokviriti u jednu čarobnu sliku, punu čarobnih trenutaka iz proteklih nekoliko dana. Sve dok sunce skroz nije zašlo, šetali smo besciljno, polako, s noge na nogu, uspjeli smo se čak izgubiti po nekakvim uličicama. Kao da smo s pitanjima kako nazad do hostela, namjerno tražili još malo interakcije sa lokalnim stanovništvom. Naravno da nam je draga pomisao što ćemo prekosutra vidjeti “svoje”, što ćemo ih izbombardirati sa pričama i doživljajima, ali mislim da je svakome od nas bilo užasno žao što se ovakvo jedno druženje primiče kraju. Dok smo tabanali ovim ulicama i dok je nebo izgledalo kao da je netko nehotice razlio nenormalne količine umaka od paradajza, imao sam osjećaj kao da smo u proteklih 20 dana proživjeli čitav jedan život. I koliko god bio produhovljen ovim putovanjem, obuzimala me tuga, misleći kako ćemo se svi vratiti nekim glupim obavezama, koje će s vremenom postajati sve veće i gluplje, možda čak spletom okolnosti nikada više nećemo biti u prilici biti ovako slobodni i bezbrižni.

Što nas nije spriječilo da opet odemo u samoposlugu i nabavimo još jednu dozu nebuloznih i totalno za naše pojmove egzotičnih proizvoda. Pa makar se radilo samo o čipsu. To nije bio samo čips, nego japanski čips, od japanskog krompira. Taj krompir je mogao biti dio nekakvog kompjuterskog sustava, ali je želja da postane čips bila daleko jača od sigurno puno profitabilnijeg kompjuterskog biznisa. Tako da kada otvoriš japansku vrečicu, šifrom naravno, u kojoj je japanski herojski čips, prvo mu se nakloniš. Onda tek kreneš da ga jedeš. Začini na čipsu, nisu tek nekakav prah mrvljene paprike. A ne. Ovdje je svako zrno ručno razmrvljene paprike, prošlo test kvalitete i kakvoče u pogonima Toyote. Tek kada je svako zrno dobilo certifikat i serijski broj, pažljivo su opet ručno rasuti po listovima čipsa. Iako se radi o ručnom prosipanju mrva, japanski inžinjeri su uspjeli unatoč tome da rasprše jednak broj mrva na svaki list čipsa. Svakim zalogajem svakog lista čipsa, serijski brojevi koji se nalaze u mrvama začina posutih po čipsu, automatski se anuliraju kroz centralni kompjuterski sistem. E to je japanski čips!

Izlazimo iz samoposluge, a lijevo od nas stoji poveća grupa Boysa iz Zagreba i raspravljaju nešto uz pivu. Iako i mi pričamo na našem, prolazimo jedni pored drugih, bez da smo se začudili jedni drugima ili jedni druge bilo što priupitali. Kao da je u ovom kvartu najnormalnije vidjeti par ljudi kako priča na našem, pa što bi se sada okretao i čudio. Sigurno je tu odmah iza čoska sushi restoran "Dubrovnik" koji služe sushi sa đuveć rižom i ćevape sa wasabijem, pa malo dalje Export-Import "Zagreb" koji prodaju samurajske mačeve, Vegetu, rezervne dijelove Toyote i morske plodove od Gavrilovića. A sa autobusne stanice petkom polazi bus, koji na šoferšajbi ima natpis "Tokyo-Yokohama-Osaka-Seoul-Pyongyang- Peking-Kabul-Teheran-Istanbul-Beograd-Zagreb-Split-Imotski.” Tako da je valjda naš jezik u predgrađu Tokija, očigledno najnormalnija stvar.

Hostel su uspjeli pronaći Alen, Čoša i Neno, upravo njih srećemo ispred ulaza. Izgleda da ovo sa našim kvartom postaje realnost. Nisu ništa rezervirali, a i sobe sada ne idu po onim cijenama, po kojima smo ih mi prije par mjeseci bukirali. Odmah smo se dogovorili da Ivanović ovu zadnju noć pređe kod Sumana, a da njima trojici damo tu sobu viška. Kako smo im dali karticu od sobe tako su nestali i tako smo se rastali od njih, jer su nakon skoro 40 sati na nogama valjda jedva čekali da se dokopaju kreveta. Kažu da će ostati dokle Hrvatska bude na turniru. Nisam ih ni pitao da li imaju rezervirane avionske povratne i šta ako Hrvatska ostane malo duže na turniru? Ali ovo su stari Torcidaši, mislim da si ni oni sami nisu postavili to pitanje. Kao finale ovom našem putovanju, otišli smo u sobu pogledati utakmicu svjetskog prvenstva između dvije zemlje koje su nam proteklih tjedana pružile nezaboravnu avanturu. Japan je dobio Rusiju 1:0 i s obzirom na ludilo u predgrađu nakon utakmice, pojeli smo se od muke što ovu tekmu nismo gledali negdje vani, u centru Tokija. Dugo smo još sjedili uz japanski kulturno umjetnički TV program, gledajući u čitavo bogatstvo natjecateljskih igara, u kojima se kandidati na najnebuloznije načine krše i lome.

Iako nismo na glas komentirali, mislim da je svakome padalo teško otići spavati i oprostiti se od ovog zadnjeg dana u Japanu. Negdje oko 2 u jutro Toma i ja smo još sišli na recepciju da se probamo javiti našima kući. Izračunali smo da je sada otprilike pristojno vrijeme za nazvati Europu. Kad ispred recepcije sjede zavaljeni u fotelje isti oni Boysi koje smo sreli ispred samoposluge. Bar njih nekoliko. Sad mi je stvarno glupo da i dalje ništa jedni s drugima ne progovorimo, budući da smo iz iste male zemlje, ovako daleko od kuće. Bar meni je valjda to najnormalnije.

"E, otkud vi?" Osjećam se kao da ulijećem komadima, a ne da iz najobičnije kurtoazije želim uspostaviti konverzaciju sa našom ekipom.
"Ma evo, malo pokušavamo ubiti oko ovdje, budući da je u sobi krcato."
"A ima vas još gore?"
"Ma kužš, 20 ljudi je u sobi jebote, spavaju po podu, u hodniku, trojica ih spava u kupatilu."
"Ne seri!"
"Ma da jebemti mater, ovaj što je u kadi, njemu je kužš još i najbolje."
"Auuu, pa baš ste se nagruvali tamo."
"Ma neću jebote da se tiskam, radije bu ovdje u fotelji spaval, ti mater jebem, e nemreš ni stat, a kamoli negdje leć u onoj sobi."
"Jesu se bar svi propisno izuli i ostavili patike u hodniku?" Ah, ja malkice i šaljiv, onako usput...
"Je, moš mislit."
"Gle, mi imamo svatko svoju sobu, tako da ako hoćete, mi ćemo u jednu, a vama ćemo dati drugu sobu" nadam se da se Toma slaže s ovim, jer ne znam otkud mi ovo odjednom izleti, bez da sam njega priupitao jel on ok s tim. Srećom Toma govori kako je upravo to htio predložiti.
"Kaj stvarno?"
"Ma da, nije frka nikakva, bezveze da se tu lomite na foteljama, a mi imamo svatko svoj ogroman krevet. Mogu trojica spavati, a ne jedan."
"Ma ne, kužš, nije nama ono bed ovdje biti, al ako gore stvarno ima mjesta..."
"Ma da, ajte s nama sada, ja ću samo pokupiti stvari iz sobe, jer mi sutra gibamo dalje."
Par godina poslije kada sam iz znatiželje otišao doživjeti maksimirski sjever i kada nas umalo nisu ubili jer mi je prijatelj sa dalmatinskim naglaskom komentirao događanja na terenu, skontao sam da je lik kojem smo dali sobu jedan od vođa Boysa koji su vodili navijanje.
"E, nema pipkanja!" Zajebava Toma dok navlačimo jorgan svatko na svoju stranu.
"Toma, dušo... A pusa?"
"E tak me boli glava večeras, za poludit. Aj drugi put."
"Ajd dobro. Bitno da smo zbrinuli i Torcidu i Boyse, sad tek mogu na miru zaspati."
"Oš ih ti sutra poslije doručka voziti na stadion?"
"Ajd dobro, al ti ih onda pokupi poslijepodne."
"Pusa."
"Pusa."

Ustali smo se očekivano kasnije nego što smo planirali, pa smo shodno tome i trčali na prigradski vlak kao budale i molili Boga da neće biti nekih neplaniranih zavrzlama do aerodroma. Srećom ovo naše predgrađe je u pravcu aerodroma Narita, tako da nemamo ni pola sata do tamo.
Nevjerojatna je ova zemlja. Kada si pomislio da su Švabe, Švicarci i Skandinavci vrh po nekakvoj disciplini, organiziranosti i uređenosti, e to je sve skupa negdje, pa ni do koljena Japancima. Ako su oni sovjetski gradovi bili zatvoreni za strance, e to je sve amaterizam nasprem Japana. Cijeli Japan je bio 200 godina kompletno zatvoren za strance! A samim Japancima je bilo strogo zabranjeno da im uopće padne na pamet da pokušaju otići negdje van Japana. Ameri i Europljani su desetljećima pokušavali uspostaviti trgovinske odnose, da bi Japanci svaki taj pokušaj hladno odbili. „Odjebite svi, mi smo dovoljni sami sebi, ne treba nam nitko.“ Al ne bi Ameri bili Ameri, da ne popizde na svoj kaubojski način, pa su fino 1854 godine uplovili u tokijski zaljev, sa kompletnom mornaricom do zuba naoružanih ratnih brodova, eto čisto kako bi predali jedno pisamce od američkog predsjednika. A ako ne primite pisamce, sravnit ćemo vas sa zemljom. Japanci, šta će, vide da imaju posla sa đilkošima, otvoriše se te godine ostatku svijeta, a Ameri do dan danas nisu promijenili svoj način pregovaranja. I kako su se Japanci otvorili i ugledali taj svijet oko sebe, odmah su zaratili sa čitavim komšilukom. Poslali su vojsku na Rusiju, Koreju, Kinu, Indoneziju, na kraju i na Amere.



Kažu Japanci povučeni, stidljivi, bojažljivi prema drugim narodima, pa su nam prilazile horde na ulicama, ne samo da se uslikamo, nego da im damo autogram!
Mlađi furaju najluđe frizure koje sam u životu vidio, a modne kreacije su toliko divlje i odvažne, da se kod nas ni pankeri ne bi usudili takvi izaći na ulicu. Muški odvaljuju na iznosane gaćice od školarki, školarke nude iznosane gaćice po WC-ima željezničkih stanica i preko interneta. Svake godine se u Kawasakiju, održava festival na kojem se štuje penis. Čak u procesiji koja ide gradom, ne nose kip nekih religijskih podsjetnika, nego divovski drveni penis. Suveniri su u obliku penisa, čak se i sladoled na štapiću prodaje u obliku penisa. Čuj, povučeni i stidljivi…



Kažu da za stolom ne bi trebalo nasrnuti kao čoban na serviranu hranu i piće, nego pričekati dok neko zdravicom da znak, da se može početi uživati u trpezi. Ali zato onda kreće srkanje, mljackanje i podrigivanje do mile volje, jer si u protivnom nepristojan. Dođe ti naprosto žao što se mi prvi nismo toga sjetili i implementirali u naše običaje. S jedne strane proizvode najpametniju tehnologiju, s druge strane hrane mozak najnebuloznijim TV programom na svijetu. Malkice su slabi na ribu, vole slistiti kita ili delfina, dok su za svježu tunu spremni platiti onoliko, koliko bi ih koštala kućerina s bazenom. Ne rukuju se, nego je običaj da se čovjek nakloni. 30 stupnjeva naklon bi bilo nešto kao
„E, di si!“. Dok sa naklonom od 70 stupnjeva već se obračaš na Vi. Ja im se uglavnom klanjam sa 180 stupnjeva, do poda, jer ovo šta su nama Japanci pružili proteklih nekoliko dana, a pružili su nam osjećaj da smo jebeni Rolling Stonesi na turneji po njihovoj zemlji, je u svakom slučaju iznad svih očekivanja u vezi Japana. Možda svaka ona travka na livadi ima svoju registarsku pločicu negdje gdje se inače vodi registracija zelenih površina i pojedinačnih travki. Možda ono krošnjasto drvo u parku nije samo drvo, nego samo maska ispod kojeg se kriju čipovi i senzori koji uživo prate sve korisnike Playstationa širom svijeta. Možda su sve to samo glupi stereotipi. Činjenica je da je Japan vanserijska destinacija, vanserijski doživljaj. Japan je divan, Japan je drugačiji, Japan je zanimljiv i totalno na drugom kraju svijeta. Hvala Japan i nadam se da se rastajemo na “Do viđenja!”

Oznake: nogomet, transsib, rusija, japan, prvenstvo, Putovanja


- 10:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.07.2018., petak

After uz pršut i štrukle

Bilić se mora skoro pa prepoloviti da bi sa svojih preko dva metra ušao u vagon vlaka za Tokijo. Onog trenutka kada je ušao, ispravio se i priljepio glavu za plafon vagona, Japanci se nisu mogli načuditi koliki čovjek.
Slučajno sam sjeo pored Nene sa Klisa.

"Kako si ti stigao vamo? Učinilo mi se kad sam te vidio, kao da si neplanirano banuo. Ili si planirao da baneš na prvenstvo?"
"Prika moj, ovako ti je to, cilu godinu sam radia, reza san ti neku šumu u pripizdini i štedia da si kupin polovnog Golfa. Dopizdilo mi, razumiš, svaki put kad treban do Splita, ja moran moliti mulce mlađe od mene da me povezu i dovezu. I skupija san ja te novce i krenija do Splita, pa ću onda do Zagreba, reko, da kupin Golfa. I kako san prolazia Spliton, tako prođen pored agencije, a ono, nude za te iste pare koje san ima u pantalama, da odeš u Japan, razumiš, na utakmicu i let i šta ti ja znan. I mislim si ja, a koji će mi kurac auto? Nisan ga ni do sada imo, a koji će mi sad kurac? I ništa, uđem u agenciju, kupin kartu i ravno na aerodrom…"
Najnormalnije vadi cigaretu, otvara konzervu pive i pali cigaretu u sred klimatiziranog, mega modernog i urednog japanskog vlaka.
"...e i sletija ti ja u Pariz, ne znan ti ja ni engleski, ni japanski, ali nekako su oni mene ubacili na avijon za Japan, e i ja san ti sletija tu i ni ne sićan se više kako, ali nekako san doša do kampa, oli tamo di smo se upoznali. E i to ti je to."
Meni su suze krenule od smjeha. Vadim i ja cigaretu, a starija bakica što sjedi pored mene, mašući rukama i pokazujući na vagon upozorava nas:
"Đapan, no cigaret, no cigaret!"
Mi klimamo glavama i potvrđujemo joj da nema cigareta i povlačimo svaki po dim. Stvarno mi je neugodno, ali gledam našu ekipu prekoputa i na drugom kraju vagona, svi cugaju i puše. Koji sam baš ja peh da sjedim pored ove bakice. A da budem baš ja moralni stup i krenem našima govoriti da se izvole civlizirano ponašati... Prošla mi slika kako me izbacuju naglavačke iz vlaka, pa sam odustao.
"Pa čekaj i ti si znači bez ikakve prtljage, ustvari neplanirano se našao u Japanu."
"E srećon san ima putovnicu uza se, eto ka neki dokument i krenija san za Zagreb, obuka bilu majicu, ponija jaknu ako je hladno gori, e i poša kupit Golfa. Ali jebiga, ponilo me, razumiš, da koji ću kurac sa auton, a ovdi igramo protiv Talijana, uzea kartu i umjesto jučer u jutro da buden u Zagrebu, doša san u jutro u Tokijo. Zamisli, isto mi triba od Splita do Zagreba i do Tokija!"

U Tokijo smo stigli nakon sat vremena. Subota na večer, grad gori u svom blještavilu, milijuni ljudi su na ulicama u pokretu. Kako smo krenuli prema tom nekakvom restoranu, odjednom su nam Japanci počeli sa svih strana prilaziti i pozdravljati nas. Prolazimo pored velike grupe mladih u japanskim dresovima i kad su nas ugledali, svi su se odjednom čak i ustali, počeli pljeskati i vikati "Jeeeeee, goooo Kroejšaaaaaa!" Drugi pretrčavaju ulicu, mašu, dovikuju, dotrčavaju do nas da se rukuju i slikaju. Mi ne možemo skinuti osmijehe sa lica, samo klimamo glavama i klanjamo se, ali ne možemo sebi ni objasniti ovo oduševljenje. Kao da smo oslobodili Tokijo od nečije okupacije. Nismo prošli pet metara niti jednom ulicom, a da nam ljudi nisu pljeskali i pozdravljali nas. Valjda ljudi vole iznenađenja, a mi smo sa ovim rezultatom protiv Italije, definitivno bili jedno.
Ništa posebno nije ukazivalo da vrata ispred kojih stojimo su ulaz u nekakav restoran. Čak smo morali pokucati, kao da se radi o nekakvom underground mjestu. Otvoriše se vrata i naš neki frajer nam samo rukom pokaza da uđemo. A unutra već poprilično puno. Dvadesetak običnih navijača, prašinara kao što smo i mi, sjedi na podu ispred TV-a i gleda snimku utakmice. Okolo šanka nisu definitivno prašinari, čim jedu, zvaču i piju vina ili kratka žestoka pića. Jadni momci, sigurno nisu danima ništa jeli ni pili.

"To su ti oni, što ih kod nas zovu zlatna mladež."
"A to su oni? Ajme, ajde nek su i oni uspjeli doći. Ko zna kad je to jelo zadnji put."
“Ma da, vidi ih što slatko jedu, pa to preživljava samo na nekakvom prahu i to jadni uvlače u sebe još kroz nos. Napokon se dokopali poštenog obroka.”
Dok smo mi kao indijanci bogato okičeni tonama navijačkih rekvizita, oni si jadni uspjeli priuštiti svako po jedan dres, koji jedva prikriva sva ta obilježja na njima; Gucci, Armani, Polo, Ralph Lauren, Điđi Miđi, Povuci Potegni.
"Uf, kad vidim ovo, uvijek pomislim dobro je, nije nama tako ni loše."
"Pa zamisli, jadni nose svu tu odjeću sa imenima, valjda da kao hodajuće reklame još sebi zarade koju kintu."
"Ma grozno, kao Židovi što su morali nositi zvijezdu na rukavima, da se zna ko su i šta su. Tako su i ovi sada obilježeni, da se odmah zna kojem sloju pripadaju."
"E pa to su te male stvari na koje čovjek nekada i zaboravi, ali eto vidiš koliko smo mi sretni što imamo bar tu slobodu i privilegiju u životu, da nismo tako klasno obilježeni."
"Ajmo mi vamo sjesti s ovima pred TV, neka ovi još jedu na miru."

Uzeli smo si po pivu na šanku i dobili srčani, kad nam je frajer pet minijaturnih konzervi 0.2 l naplatio otprilike 25 dolara. Tek sada dok tu i tamo pogledavamo utakmicu, jasno nam je da kroz navijanje nismo pola utakmice ni vidjeli kako treba.
Odjednom u restoran ulazi cura u crnoj kožnoj jakni, kosa skromno svezana u rep, ali cijela ekipa prašinara odjednom ustaje s poda kao da je predsjednik došao. Ne kužim baš iz prve tko bi to trebao biti, ali tek pogled na usta ne ostavlja sumnje da se među nama ukazala glavom i bradom, a i ustima, Severina! Potrčasmo svi prije nego nestane, da ubacimo glave u kadar pored nje i okinemo po fotoaparatu. Ona pristojna i nasmijana, pričekala je strpljivo da je izrešetamo blicevima, a onda je nestala uz stepenice na prvi kat. Mužjaci su podivljali, jebo utakmicu, došla je Seve! Stali smo kraj šanka uz jedinu curu, osim Severine, u ovom prostoru. I kraj nekoga tko očigledno ima veze sa skijanjem, budući da mu je prsluk sav izlijepljen sponzorima skijaške reprezentacije.



I ne da ima veze, nego kako se u toku večeri ispostavilo, to je glasnogovornik skijaške reprezentacije, pa samim tim Janice i Ivice Kostelić. A mlada dama je iz marketinga hrvatskog olimpijskog odbora. Budući da smo mi imali gitaru, a njih dvoje za razliku od nas bar znali riječi pjesama bez šalabaktera, vrlo brzo smo proširili bend za dva člana. A kako je oko nas postajalo sve veselije, tako su počeli prilaziti ljubitelji lakih nota. Pridružila se i ova gospoda dubljih đepova, koja ne prestaje žvakati i polako me već fasciniraju kapaciteti njihovih usnih šupljina, budući da im se u ustima istovremeno nalazi zalogaj hrane, gutljaj pića i pokoji refren. Kako su saznali da smo mi ti neki, koji su došli vlakom, svima je prvo pitanje bilo koliko smo dugo putovali. Svaki naš odgovor da smo u vlaku proveli sedam dana, bio je nagrađen novom turom piva. Odjednom su ispred nas stajale zalihe piva, flaše Babića, zagrebačke štrukle i dalmatinski pršut! One pive koje smo mi kupili su ujedno bile i jedine koje smo tu noć platili, bez da nam je do jutra zafalila i jedna kap alkohola. Ekipa oko nas su bili većinom guzonje ili njihovi sinovi. A oni opet ili su ljigavci s jezikom rođenim za uglavljivanje između dva guza ili su izuzetno sposobni i poduzetni. Ima tu menadžera, direktora, članova uprave osiguranja, članova odbora banaka, članova raznih članstava, vlasnika ne jedne nego nekoliko firmi, a ima i pravih kraljeva koji su vlasnici kladionica.

"Vidiš ovaj pršut?" Toma drži list pršuta u zraku, a zatim ga s guštom trpa u usta.
"E to je na račun onih što su igrali keca na Bayern, a Bayern odigrao neriješeno kod kuće."
"Vidiš ove hrpe piva pred nama?" I Brane uzima taman jednu konzervu sa te piramide piva koja se nalazi na šanku, demonstrativno je otvara i uzima gutljaj.
"E to nas časte njih stotinjak koji su na jedan listić za 5 kuna natrpali 20 parova."

Što smo više udarali po pršutu, siru, vinu i pivama, to je zlatna mladež u našim očima postajala sve zlatnija. Naravno, što ne znači da smo ih prestali kritizirati, nego smo ih samo malo manje kritizirali. Svaki zalogaj pršuta i gutljaj vina odstranjivao je zadnje naslage kritike iz naših glava, tako da smo trpali neograničene količine ovih besplatnih medikamenata, ne bi li izbacili te štetne tvari iz nas. Iako je takva borba protiv kritike vrlo dobro poznata i na našim prostorima, nama je očito trebao Daleki istok da dođemo u dodir sa alternativnom medicinom. Sigurno je pitanje samo vremena kada će svijet prepoznati lijekoviti učinak dalmatinskog pršuta i vina u borbi protiv drugačijih stavova, te ga možda kakvom ženevskom konvencijom zakonski staviti u službu čovječanstva. Pa jednog dana u budućnosti, policija neće na demonstrante vodom, nego grahom i vinom koji će šikljati iz onih vatrogasnih topova. One zadnji "tvrde orahe" koje agenti privode po sporednim ulicama, koji se zadnjim snagama odupiru istomišlju, njih odvode u blještava predvorja na pečenu janjetinu. I šopaju ih i mesom i salatom i krompirom, sve ne bi li im utišali kritiku.

Mislim da smo nakon nekog vremena i nešto vina počeli pričati o dvotjednoj patnji vlakom kroz ruske divljine, tundre i stepe, o opasnostima koje vrebaju na svakom čošku, KGB-u, toplim slavenskim dušama koje stresu litru votke za doručak, o sibirskim medvjedima, tigrovima, vjevericama, o okršaju sa brojnijim i oružanim pripadnicima ruske mafije u Vladivostoku, ali sve to da bi došli bodriti Hrvatsku!
Opa, evo još jedna tacna pršuta.
Ma išli bi mi i na koljenima da je trebalo, al eto ima taj vlak koji svakako vozi prema Japanu, pa što bi pjehe kad se možemo dio puta povesti usput. Što ne umanjuje našu patnju i žrtvu za Hrvatsku!
I tako se nađoše još par piva i flaša vina na šanku.
E tu onda već dobrano pripiti menadžeri, dignuti ovom pričom o malom, običnom , ali hrabrom i požrtvovanom hrvatskom čovjeku, teturajući nas zagrle jednom rukom, a drugu visoko vinu u zrak i zaurlaju dok im još vino curi iz usta:
"Oj hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati!
(Mi menadžeri doduše nećemo, jer je nama dobro i u Sheratonu, ali sve druge sokolove podržavamo u njihovoj nakani da daju svoje živote, op.a.)"
Izgrlimo se sa jednima, zapjevamo koju, rastanemo se, upoznamo se sa drugima, ispričamo našu senzacionalnu priču, naplatimo u pršutu i vinu i tako slijedećih par sati dok nismo imali više koga upoznati i dok na šanku više nije bilo mjesta za slagati sve te tacne i pića.

"Znaš šta, moglo bi se ovako živjeti." Slažemo one pive na hrpu, nešto trpamo i po džepovima za kasnije, a nešto dijelimo ekipi s kojom smo došli ovdje.
"Sad mi je jasno kako političari funkcioniraju."
"Ja sam se toliko naderao ovog vina i pršuta da mi ništa više nije jasno."

Nije nam baš ni jasno kuda nestaje ova ekipa s kojom smo došli. Čim im dobacimo pivu, nestanu negdje. Tek nakon nekog vremena smo vidjeli da odlaze na prvi kat, za koji smo mislili da je rezerviran za VIP goste kao što je Severina. I stvarno, nema nikakvog osiguranja, može se komotno otići gore. Mislim si, ako su ovdje dole s nama zajebani bogataši, s kim onda Seve fešta gore? Sa direktorom iz Transsiba? Penjem se stepenicama kat iznad nas, a tamo kulturna atmosfera među elitom. Svi sjede za stolovima, doduše sa buteljama i kantama punih flaša šampanjca, votke i viskija. Jedino ovi što su s nama stigli padaju preko fotelja, pjevaju i teturaju besciljno okolo. Nekako mi dole za šankom ipak udobnije. Cura iz HOO-a i glasnogovornik skijaške reprezentacije su i dalje odlični prateći vokali, a mi bez premca jedan od gorih bendova. Ali ovdje, u ovom trenutku, najbolji. I jedini.

“Jebote, kako je vama dvoma grozno."
"Što?" Priupita cura iz HOO-a, sa tužnim a istovremeno presimpatičnim izrazom na licu.
"Pa gdje god je neka zajebancija tipa olimpijada ili prvenstvo, vas jadne šalju po tim dalekim vrletima i zabitima. Ne samo da vam plate put i hotel, nego vas još šopaju dnevnicama samo da bi vas izmamili iz kuće. A vama tlaka, ne da vam se, najradije bi po cijeli dan visili u kvartovskoj kladionici."
"Ma šta da ti kažem, nije lako, al ko nas pita. Znaš kako kažu, šuti i radi.“
"Pogotovo je to u tvom slučaju praktično, jer si glasnogovornik!"
"Ma vremena su nemoguća." Toma gura onaj komad pršuta u usta i zalijeva vinom.
"Ne sjećam se kad je ovako loše bilo." Dodaje Suman dok punih usta mrvi štruklu nad šankom.
“Pa morate se početi baviti nekim zimskim sportom, da možemo na slijedećim olimpijskim igrama opet ovako zajedno da pjevamo. Kako ćemo mi bez vas i vaše gitare?"
"Imate četiri godine da naučite skijati kao Kostelići ili voziti bob kao oni iz Jamajke, po kojima su i film snimili."
“Dobro to već sve postoji, jel ima neki zimski sport kojeg nema još kod nas?”
“Pa možete skakati sa recimo 120-metarske skakaonice. Tu smo malo slabi trenutno.”
“Mislim da kada bi se popeo na onu skakaonicu na Planici, sjeo na onu klupu i pogledao prema dole, samo bi se lagano bez pretjeranog uzbuđenja ustao, odšetao sa skakaonice, rukovao se sa trenerom, zahvalio se organizatorima na svemu, spustio se do prvih novinara i obznanio kako se iz privatnih razloga povlačim iz ovog sporta.”
"A biatlon?"
"To svakako. Jedna disciplina, gdje bi s našom kondicijom dominirali."
"I nakon što si dušu ispustio na onoj stazi, onda još treba pucati iz one puške."
"Ma to ne dolazi u obzir, mi smo pacifisti."
"Curling!"
"Čega?"
"Ono s metlom, gdje bacaju one čunjeve po ledu i onda pometu sve za sobom ili pred sobom."
"Jao da! Pa to je odlično, pravi penzionerski sport."
"Jel ima curling u Hrvatskoj?"
"Koliko je meni poznato, mislim da nema."
"Pa eto, mi smo još u Minhenu, Švabe sigurno imaju neki klub gdje bi se to moglo trenirati."
"I budući da mi jedini onda znamo taj curling, mogli bi automatski postati reprezentacija."
"Al sad bez zajebancije, to bi teoretski gledano bilo izvedivo?"
"Pa mi bi vas svakako mogli uputiti kome da se obratite i na koja vrata da pokucate, pa da se to sve pokrene kao nekakav projekt i ideja."
"Jebote pa to je super! De zamisli stvarno da slijedeće olimpijske igre nas petorica idemo u onoj povorci, hrvatski curling tim."
"Dobro, to je pitanje da li bi se prvo kvalificirali na olimpijske."
"Ma sama činjenica da smo mi repka i učestvujemo u nekakvim kvalifikacijama, bila bi totalna provala."
"Onda ovako, mi ćemo se raspitati gdje da treniramo, a vi ćete nas pogurati da postanemo repka."
"Dogovoreno!"
"U to ime, živjeli!"

Naravno da se mi nismo nikada raspitali, a godinu dana nakon ovog našeg povijesnog lobiranja za curling, u Hrvatskoj je osnovan curling savez. Ako se ne varam čini mi se da je jedan od osnivača bio još iz poznatog sportskog centra za zimske sportove, Slavonskog Broda.

Ovaj pršut, sir, štrukle, sve to pomiješano sa vinom i pivom nas je totalno unakazilo. A Mišo Kovač i Daleka Obala su nam polako na nos izlazili. Već je svitalo kada smo izmigoljili iz ovog restorana, a nismo ni približno bili zadnji koji odlaze. Nemamo pojma gdje smo, a sada se snaći gdje je podzemna i koji vlak vozi prema nama, je više nego uzaludan pokušaj. Zato odlučismo uzeti taksi. Hajde da doživimo i vožnju ulicama Tokya i to još u nedjeljnim jutarnjim satima.
Zaustavljamo taman jednu žutu Toyotu i pitamo vozača da li je ok da nas uzme petoricu u taksi. Prvo se mislio, ali kad je saznao da bi mi u predgrađe samo je kimnuo glavom, pritisnuo neko dugme i odjednom se zadnja vrata sama otvoriše. Mi bez riječi. Kao da nam je 5 godina svakome i prvi put u životu se susrećemo sa mađioničarskim trikovima. Čitavo vrijeme tražimo neke posebnosti u Japanu, neku mega robotizaciju i high-tech ludilo, ne primječujući šta nam je ravno ispred nosa. Vrata na japanskim taksijima se širom otvaraju i ponovo zatvaraju automatski, na dugme! Ne možeš ući u taksi dok vozač ne stisne dugme, a ne možeš ni izaći ako ti slučajno padne na pamet da se ispariš, a da nisi platio. Stisnuli smo kao sardine i pukli od smjeha kada smo ugledali na šta ovaj auto liči iznutra. Po svuda, na svim naslonjačima za glavu, pa čak iza volana, nalaze se heklani stolnjaci. Gledam u taksistu, možda je naš neki "Zemo", ali frajer je očigledno Japanac. I to u uniformi, sa bijelim rukavicama drži volan, a na glavi mu šilterica. Opet ne mogu da vjerujem, auto izgleda kao dnevna soba kod moje bake. Bio sam ubijeđen da su heklani stolnjaci naš neki đir. Tko bi rekao da su Japanci skloni ovome. I to još ovako ekstremno, da je čitav taksi tapeciran heklanim stolnjacima. Još samo da mu preko pola šoferšajbe visi onaj heklani trokut, kao što je nama znao visiti preko televizora i zaklanjati pola slike. Sjećam se da kada bi god gledao nešto, taj trokut bi zabacio na televizor, a baka bi unatoč što neće ništa vidjeti, vraćala tu dekoraciju nazad preko pola TV-a.

Preko sedam podvožnjaka, sedam nadvožnjaka, kroz sedam tunela i preko sedam traka, izgleda da još nismo izašli ni iz užeg centra grada. Gazda sa šiltericom i bijelim rukavicama ga momački stišće po gasu, ali nekakvom predgrađu nema ni traga. Iako je jutro i iako smo poprilično pospani, gledali smo da ne zaspemo dok autom razgledavamo ulice Tokya. Gledali smo sve dok nismo stisnuti jedan uz drugoga zaspali opijeni grijanjem, kojeg je vozač iz nekog njemu poznatog razloga odvrnuo u sred ljeta. Buđenje je bilo poput hladnog tuša, kada smo stigli pred hostel i pogledali na taksimetar. Sve ono što smo džabe jeli i pili, platili smo sada ovom taksisti. Ni manje, ni više nego ravno sto dolara. Poanta priče, nema džabe ni kod babe. Sve se kad tad plati. Mi smo imali tu čast, da sav spektar te teorije vrlo brzo spoznamo. Otišli smo liftom na zadnji kat hostela, da uživamo u izlasku sunca nad silnim kablovima koji su dekorirali krovove predgrađa. Sunce je već zauzelo svoju poziciju, žuto, okruglo, gore u čošku horizonta, baš onako kako ga djeca zamisle na crtežima sa kućicom i drvetom. Svud oko nas se prostire nestvaran mir i tišina.

"Ko ovo može platiti? Nedjeljno svitanje nad krovovima Tokija!" Zagledao se Brane u daljinu i onako filozofski povukao dim cigarete.
"Mi sigurno ne", vadi Suman još jednu od onih besplatnih piva.
Osjećao sam se esktremno zadovoljno, upravo onako kako bi se "Buba-San" osjećala da se ispružila mortus pijana na list ogromnog suncokreta, dok joj kroz slušalice dopiru zvuci japanskog jazza, o slasnim cvjetovima na krovovima Tokija. Sunce je počelo već dobro pržiti, tako da smo utekli u naše zastorima totalno zamračene sobe. Nakon svih ovih doživljaja i ove slavljeničke noći, onesvijestiti se u ogromnom krevetu je bilo kao uroniti u kadu punu toplog pudinga.


Oznake: transsib, Putovanja, rusija, japan, prvenstvo, nogomet


- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.07.2018., četvrtak

Delirij metar od gola

Dva sata prije tekme smo krenuli prema stadionu. Gitaru smo zaključali u nekakav ogroman pretinac na željezničkoj stanici. Tek ispred stadiona su se počele pojavljivati mase Talijana. Iako je naših na tekmu protiv Italije stiglo pet puta više nego na onu protiv Meksika, Talijana je otprilike troduplo više. Ja stvarno ne znam gdje su se oni skrivali do sada, jer do maloprije sam bio ubijeđen da će ih biti dvojica, možda eventualno trojica. Jako puno Japanaca je u talijanskim dresovima, što ne čudi previše, budući da Italija ipak uživa jedan popularan status. Ali Japanci u hrvatskim dresovima, sa kockastim šalovima oko vrata, e njima se još uvijek ne mogu dovoljno načuditi. I nije to jedna grupica entuzijasta, poput onih iz Niigate koji su osnovali klub ljubitelja Hrvatske, nego hrpe i hrpe pojedinaca. Sad ili su Čoša i Alen imali rasprodaju i uspjeli su utopiti svu svoju robu ili je ovo nekakav fenomen kojeg iskreno i dalje ne razumijem. Svejedno, nekako ti dođe toplo oko srca vidjeti sve te ljude koji nemaju veze sa Hrvatskom, da navijaju za nas male i nepoznate.

Stadion je predivan, na dvije etaže, kapaciteta 42,000 ljudi kao i stadion u Niigati. Samo što je ovaj bez atletske staze, pravi nogometni sa tribinama odmah uz teren. Iako su se organizatori stvarno potrudili u planiranju da se ne stvaraju grupe, nego su nas poput maslačaka raspršili po cijeloj tribini, odlučismo ignorirati zakon, red i organizaciju. Direktno uz teren je bilo još par redova gdje nije baš nitko sjedio, tako da smo u jednoj munjevitoj akciji, kao na nečiji znak, sa svih strana počeli preskakati sjedala i ograde kako bi se skupili ravno iza gola. Osiguranje se nije baš snašlo, jer nisu očekivali da bi nekome uopće moglo pasti na pamet da sjedne na mjesto koje mu nije na karti napisano. Ipak su dotrčali za nama, okružili nas i ostali poprilično zbunjeni šta dalje da rade, jer su vidjeli da ne pravimo frku nego samo želimo biti na okupu. A na okupu su bile opet iste face, Čoša, Alen, plus sada i Neno koji nije više u jeans jakni nego je čak uspio od Vranješa ižicati original dres. Boysi iz Jaske, Boysi iz Zagreba, vinkovački Ultrasi sa Tiletom, nekoliko Riječana, Riba sa svojom vaterpolo kapom, Bilić sa svojih dva i pol metra, Knjaz u ulozi reportera navijača.



U životu nisam stajao ovako blizu terena ili gola. Pletikosa stoji samo par metara ispred nas. Da se malo protegnemo i da su nam ruke inače do poda, možda bi mu mogli držati rogove nad glavom. Pored nas Japanka u japanskom dresu, drži karton iznad glave na kojem fino isprintano stoji "Naprijed Hrvatska". Kreće talijanska himna i kamera snima redom zamaščenu "Taft" reprezentaciju. Svi redom imaju bar pola tube gela na poludugačkoj kosi zalizanoj iza uha, plus mangupske bradice raznih oblika. Valjda im je najveća muka što nisu mogli istrčati u Armani odijelima i sa stilski svezanim šalovima oko vrata. Ali i bez Armani odijela, imaju odličan gornji dio plavih trenirki na kojima ogromnim bijelim slovima piše ITALIA. Ništa nisu ostavili slučaju, svaki detalj predstavljanja inače modno osviještene nacije je stilski obrađen. Tribine prepune talijanskih šminkera i foliranata koji energično urlaju himnu ili lijepših polovica koje zanosno pjevuše kao da se radi o San Remo festivalu. Kreće naša himna i slika naše reprezentacije. U usporedbi sa Talijanima, kao da kreće prijenos poljoprivrednog sajma u Gudovcu. Nema tu zajebanih frizura ili trunke gela, svi uredno ošišani i obrijani, totalno prenevinog i prepristojnog izgleda. A prva slika hrvatskih navijača preko divovskog ekrana na stadionu prikazuje šestoricu veselih pijanaca u crvenim majicama, na kojima bijelim slovima piše "I-mi-bi-je-ba-li"!

Sudija svira početak i kreće utakmica u kojoj smo se našli vaditi protiv protivnika kao što je jedna Italija, dok smo protiv Meksika zajebali sve planove za ovo prvenstvo, koje smo mogli zajebati. Nakon par sekundi korner za naše. I umjesto da ubace odmah u 16 metara i pljus, gol, neee oni ga drkaju okolo naokolo i naravno lopta Talijanima. I jedni i drugi masovno gube lopte, naši sile kao glavom kroz zid, dok Talijani uspijevaju organizirati neke akcije. 15-ta minuta, lijevo od nas Talijani prodiru prema našem golu, Robert Kovač kasni i povlači Donija za dres u naših 16 metara, ovaj u padu puca, ali Pletikosa nekako brani. Srećom nije ništa suđeno, a nas je prvi znoj oblio. Fala kurcu, naši su počeli igrati, pa deset minuta kasnije frka u talijanskom šesnaestercu. Rapaić tuče po golu, Buffon jedva skida noktima, lopta je centimetar od gola, mi na vrhovima prstiju samo što ne uzletimo sa tribine i u zadnji tren obrambeni igrač izbacuje loptu skoro sa same gol linije. Par minuta poslije Bokšić odličnom fintom šalje svog čuvara po ćevape, ubacuje i opet fale milimetri da Vugrinec glavom zakuca u gol. Prikazuju talijanske folirante koji vise naslonjeni preko ograde, umiru od dosade i kad su se skužili na monitoru stadiona, ustadoše svi energično, počeše skakati i sad oni kao navijaju. Mi se nismo uspjeli strpiti ni do poluvremena da potrošimo glasnice, već sada mutiramo pri najmanjem pokušaju da nešto izustimo. Minutu prije kraja poluvremena, opet Rapaić tuče po golu i opet taj Buffon, ta hobotnica sa stotinu krakova. S obzirom da igramo protiv Italije, nije ovo ni malo loše, mi 7 udaraca na gol, Talijani svega 2.



Kreće drugo poluvrijeme, nismo se ni navikli da je sada Buffon ispred nas, na drugoj strani neka luda kombinacija, Vieri glavom i gol! Nas kao da je netko pokosio rafalom. Ofsajd! Nije gol! Uf... Još Vieri dobio žuti što se mrvicu previše nasekirao oko toga. Napokon se igra seli prema nama, prema Buffonu, Rapaić opet ima priliku i Buffon naravno opet zaustavlja uz stativu. Iako se cijelo vrijeme polomismo od neprestanog pjevanja i navijanja, dovoljno je da se Talijani jednom probude i da kao sada pola stadiona zagrmi Italia, Italia i mi možemo lagano da se poklopimo ušima. Što naravno ne činimo, nego odmah kad se ovi utišaju, nas šaka jada krene derati grlo do usijanja. Lopta odlazi na drugu stranu u naših 16 metara, pa lijevo na Donija, on ubacuje u sredinu, opet Vieri glavom, ovaj put u suprotni kut, Pletikosa leti za loptom, gol. Italija slavi, stadion na nogama, a nas kao da je netko pljusnio hladnom vodom. Šok i nevjerica. Mislim da je to bilo to što se tiče ovog prvenstva. Razmaženi broncom s prošlog svjetskog, dignuti u oblake, svi smo imali ogromna očekivanja i za ovo prvenstvo. S druge strane, ne igramo uopće toliko loše i ako ćemo biti izuzetno subjektivni, trebali smo voditi mi, a ne Talijani. Vugrinec izlazi odmah van i umjesto njega ulazi Olić, ponos Marsonije, koji već odavno nije u tom svjetski nepoznatom klubu.

73. minuta, Jarni ubacuje sa naše desne strane, lopta nekim čudom prolazi iza obrambenih igrača, ispred Buffona, Olić iz drugog plana dotrčava, postavlja nogu pred putanju lopte, šalje ju povratno u kut iz kojeg je Buffon upravo skočio prema Oliću i lopta je u mreži!!! Među nas kao da je bomba grunula i digla nas sve u zrak, zaglušujuća buka, pred očima samo sekvence poput bljeskova, nečije rame, ruka, razjapljena usta, raskolačene oči, šal, noga. Svi se pokušavamo pridržati jedni za druge, gurajući istovremeno svako svakoga, tako da nas većina pada par redova niže. Nema veze, svi se vraćamo na prvobitna mjesta, grlimo se, skupljamo rekvizite s poda, plješćemo Oliću koji se na rubu igrališta sav zapetljao da navuče dres kojeg je skinuo dok je slavio pogodak.

"Malo vas je, malo vas je, pičkice!" Iz sveg glasa odjekuje katarzično izbacivanje frustracije talijanskom brojčanom dominacijom, prijašnjom okupacijom, talijanskom superiornošću u stilu, u modi, u frizurama, u hrani, u Ferarriju, Lamborghiniju, Lavazzi, u jebenom gornjem dijelu trenerke. Adrenalin nas dere i pere, svi su ludi, skaču i urlaju iako promukli zvučimo kao da se mladunčad dinosaura izliježu iz jaja. Naši su dobili krila i već kreće drugi napad, Bokšić ubacuje pred Buffona, Rapaić uklizava i lopta mu prolazi par centimetara ispred noge. Jao da je Olić bio tu, onakav neumoran i brz, možda bi i stigao ovu loptu! Stvarno, gdje je Olić? Olić još uvijek baulja okolo bez dresa, na kraju je otišao do klupe da mu prerežu mrežastu postavu koja je ispod dresa, kako bi ga napokon uspio ponovo prevući preko glave. Iskreno mislim da gluplje i bezveznije dresove, Hrvatska još nije imala. A još nam je na ovom prvenstvu Nike sponzor i najbolji dokaz da nije zlato sve što sja. Mrežasta postava ispod dresa, kao da su angažirali nekoga da napravi kolekciju dresova, tko je prije radio na kolekcijama šorceva za kupanje. A da ne spominjem bijeli kvadrat na leđima na kojem je otisnut broj igrača. Izgleda kao da igraju Italija - Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić", pa je školarcima kratko prije utakmice rečeno da moraju imati brojeve na leđima, te su ih onda tako provizorno na brzinu zalijepili na dresove. E moj Nike, gore bi bilo jedino da je repka, poput nas onda na satu tjelesnog u osnovnoj, istrčala u bijelim potkošuljama i plavim gaćama. Ko zna možda bi i oni jadni morali onda trčati dva kruga oko stadiona za zagrijavanje, izbjegavajući putem žene s cekerima.

"Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska" urlamo iz petnih žila, imamo osjećaj da stadion grmi, dok je realnost da nas možda jedva i Buffon čuje. Naši stišću opet, Rapaić genijalac prodire po desnoj strani, udara prema golu, ali između njega i Buffona je još jedan obrambeni koji ispucava loptu prema sredini. Niko Kovač ju glavom vraća opet u 16 metara, ravno do Rapaića, ovaj ju uspijeva jedva uštopati i u padu između tri obrambena igrača, zahvaća ju vanjskom stranom kopačke. Materazzi ju pokušava blokirati, ali fula i lopta polijeće prema golu. Odjednom vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, žamor, sve je stalo! Totalni muk, čuješ samo svoje srce kako ubrzano lupa. Par metara iza talijanske mreže promatraš kako Rapaićeva lopta prelijeće Buffona. Taj trenutak traje vječnost, imaš osjećaj da možeš komotno otići i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti „Play“. Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom. Oko mi ponovo uspijeva uhvatiti samo pojedine slike u prekidima, kapa, obraz, grljenje, slina, šal, nečiji zubi, dres, hlače, stolica. Opet sam odletio naglavačke dva, tri reda prema ogradi. Sve kao da je usporena snimka. Tek kad sam se ustao, čini mi se da sam se pojavio opet u stvarnom vremenu. Gooooooooool, gooooooool, gol, gol, gooooooooooooooooooooooool, Mikiiiiiiiiiiiii majstoreeeeeeeee!!! Čitava grupa je poludila, krv vrije, skidamo se svi do pasa goli, propinjemo se držeći se jedni za druge, skačemo, vrištimo, uletjeli bi u teren, poletjeli u zrak, popeli bi se najrađe jedni drugima na glavu. 2:1, totalni kaos! Brane me drži za glavu i kroz smijeh vrišti:

"Jako čudno ponašanje, jako čudno ponašanje naše reprezentacije!"
Izgleda da se doimamo mrvicu predivlje za ovdašnje pojmove, tako da je za svaki slučaj stigao kordon policije i poredao se ispred nas uz ogradu.
Slobodan udarac za Italiju, Totti fenomenalno puca, lopta pogađa unutarnji dio stative, odbija se po cijeloj dužini gol linije Pletikosi iza leđa i odlazi prema autu. Pletikosa se nije stigao ni pomaknuti. Još jedan napad Talijana, Zambrotta puca svom snagom, Pletikosa se baca i brani. Jaooo, šta je ovo? Škiljimo prema našem golu u daljini, pa se onda svi na brzinu kolektivno okrenemo prema monitoru da pogledamo usporeni snimak akcije i tek onda još jednom se čuju uzdasi i olakšanje. 90-ta minuta, korner za Talijane. Ispred nas nema nikoga, čak su Buffon i gol i korner zastavica otišli na našu polovicu terena. Ubačaj, netko puca glavom i odlazi iznad gola. Za dlaku. Druga minuta nadoknade, Materazzi sa svoje polovice ispucava loptu skroz pred naših 16 metara, lopta odskače i prolazi sve igrače prema Inzaghiju, pada mu pred noge, ali ni on je ne dira i najbolje Pletikosa se baca u prazno i lopta prolazi čak i njega i ulazi u gol?! Nama srce stalo. Sudija nešto svira, jel gol ili možda nekakav suludi penal? Nije gol, naša lopta! Mi drhtimo, a lik iza moli na sav glas:

"Bože, prestat ću piti, pušit i drogirat se, odričem se seksa prije i poslije braka, iću redovno nedjeljom na misu, čitat ću čak i Glasnik Koncila umjesto Sportskih, samo Bog te jebo sviraj više kraj!"

Na usporenoj snimci nitko pojma nema zašto Talijanima nije priznat gol, ali koga uopće briga. Već je slijedeći napad Talijana, Zambrottu ruše unutar 16 metara i sudija ne sudi penal nego korner! Ne mogu vjerovati, pa ovo je Italija i da sudija svira nama u korist? Opet Talijani pokušavaju, već se 95-a minuta igra, naši izbacuju loptu, kreću u kontru i sudija svira kraj utakmice! Pa jel ovo moguće?! Izvukli smo pobijedu protiv jedne modno osviještene Italije! Protiv jedne Italije sa igračima kao Buffon, kojem hvala što je unatoč tome da je jedan od tri najbolja golmana na svijetu, primio dva komada. Materazzi, kojem sve čestitke na jednom od najlošijh obrambenih performansa u karijeri, Inzaghi, Totti, Cannavaro, Zanetti, Vieri, Zambrotta, Maldini koji će valjda još i 2030 igrati za reprezenaciju ako u međuvremenu ne završi u staračkom domu.

Stadion se polako prazni, dok mi ne prestajemo skakati i pjevati. Kordon policije je i dalje ispred nas. Nisu to ni redari, ni specijalci, nego sudeći po bijelom remenju preko plavih uniformi i kapama, izgledaju više kao prometni policajci. Iako skroz nabijeni u prvi red navijača koji polugoli i poludivlji još skaču i pored svega im nabijaju svoje znojave pazuhe direktno na nos, ovi stoje skroz smireno, bez mrvice stresa u pogledu. Kao da su došli na sat meditacije.

Već smo ostali sami na tribini i policajci nas najpristojnije zamoljavaju, ako ne bi imali ništa protiv, da i mi krenemo prema izlazu. Pa tko bi ih odbio takve uljudne, tko bi njima imao srca praviti probleme? Naravno da smo krenuli prema izlazu. A na hodnike i na izlaz iz stadiona, slijevaju se mase hrvatskih navijača koji su bili razbacani po svim tribinama. Totalni kaos, neki su se popentrali na stupove, semafore, znakove, drugi su već brže okačili zastave na najnepristupačnijim mjestima. Ispred stadiona kao da je izbila revolucija. Svi skaču u totalnom adrenalinskom ludilu, uz neprestano ponavljanje navijačkih refrena. Japanci presretni što je ovakvo izvanredno stanje nastalo, jer je i njima sve ovo skupa jedan predivan cirkus. U tom krkljancu upoznajemo Varaždinca koji je dobio dvije karte na nagradnoj igri i poveo svog sina u Japan na utakmicu. Kako sam već sa lovom bio polako na Vi, ponio sam sa sobom dres i gaće S9 koje smo dobili od Šukera, pa ako uspijem nekome prodati, odlično. Ako ne, nikome ništa, biću gladan slijedeća 2-3 dana, bar dok u avionu ne dobijemo nešto za jesti. Slučajno spomenuh taj komplet Varaždincu, te još slučajnije dodah da ga nema u trgovinama i da smo ga osobno od Šukera dobili, a biće da mi je skliznula i informacija kako jadni nemamo šta da jedemo. Još sav opijen pobijedom protiv Talijana, čovjek se oduševio kompletom, a sinu je bila dovoljna informacija da je ovo baš od Šukija.

"Ne prodaje se u trgovinama", izleti mi slučajno, u svakoj drugoj rečenici.
"Koliko hoćeš za dres i gaće?"
"100 dolara", kao iz topa sam bubnuo.
"Može 80?"
"Može!"

Da je pitao jel može za sendvič, mislim da bi isto pristao. Kako je lova sjela u džep, tako smo samo produžili do štanda sa nekom tjesteninom. Uzeli smo svatko po porciju, pivu i sjeli na sred staze ili ceste. Nismo mogli više stajati, a nismo više ni imali snage da tražimo neko prikladnije mjesto. Ekipa je trgala i skidala sva moguća obilježja svjetskog prvenstva ili bilo kakve natpise koji bi služili kao uspomena na ovu nevjerojatnu večer. Tako sam i ja namolio vlasnika štanda gdje smo jeli, da mi pokloni malo veću zastavu svjetskog prvenstva u Japanu. A on bi zauzvrat šal od Marsonije. Objasnio sam mu kako mu na žalost ne mogu dati šal, jer se radi o velikom tradicionalnom klubu u rangu Benfice ili Barce. Moja čitava obitelj bi me se odrekla kada bi se vratio bez šala, budući da se šal prenosi sa koljena na koljeno, uz ritual prinošenja žrtve u obliku janjeta. Pogotovo žrtvovano janje jamči klubu dobru godinu, osvajanje prvenstva i bar finale lige prvaka. Plus masne brkove i pun želudac. Čovjeku se svidio taj drevni ritual i samurajska predanost, pa mi je svejedno poklonio zastavu. U roku od sekunde se među ekipom pročula vijest kako će u nekom restoranu u Tokyu biti fešta. Svi smo krenuli kao ovce, bez sumnje slijediti ekipu koja navodno zna čak i gdje je restoran. Ispred željezničke stanice četvorica iznerviranih Talijana su sa sigurne udaljenosti počela dobacivati i provocirati, čak baciše i neku flašu prema nama. U sekundi se stvorilo desetak policajaca, postaviše metalne barikade ispred njih, da ne bi slučajno nasrnuli na nas dvadesetak. Mi smo to lajanje bijesnih Talijana izignorirali, kako i priliči jednoj smirenoj naciji svjesnoj svoje veličine, moći i snage. Samo smo hladno produžili po naše stvari, praveći još usput japanskim policajcima nevine face "Bože svašta, kakvi nekulturni divljaci, ovako šta još nismo doživjeli..."

Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, japan, prvenstvo, Putovanja


- 13:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.07.2018., srijeda

Sati uoči utakmice

Još su prijepodnevni sati bili, kada je kampom zavladao totalni uzjebitis. Jedan za drugim poput domina, krenulo je buđenje, ustajanje i realiziranje da je glava disfunkcionalna i tijelo obogaćeno upalom mišića od noćašnjih rekreacija. Unatoć mamurlucima, svi razvijaju zajednički poriv da lupaju vratima, urlaju, zapinju za druge koji se silom još ne žele probuditi. Koji god način proizvođenja buke je moguć, mislim da je prisutan. Dok se još nadam kojoj minuti sna, sve osluškujem hoće li se još kakva bušilica čuti, kosilica za travu ili možda omiljeni kompresor za razbijanje betona. Naravno, sve to ako može još tu negdje oko glave, bilo bi idealno. Silom prilika, počeli smo i mi da se izvlačimo ispod ovih deka.



Face su nam svima zgužvane, kao da nas je neko žvakao čitavu noć. Braneta još dodatno krasi ogromna krasta po pol ćela. Na slavinama pored kontejnera, hrpa istetoviranih i mišićavih navijača pokušava razbistriti glave pod hladnom vodom, proizvodeći pri tome junačke zvukove glasnog išmrkavanja jutarnjih balaca i još glasnijeg povlačenja pljuvačke iz petnih žila. Jedan žgoljo, ne bi li valjda tako nadomjestio nedostatak mišića, se umiva sa cigaretom u ustima!? Još samo fali da se netko krene Rambovim nožem brijati... Među svima njima, ja tiho slažem svoju tekućinu za leće, posudu u kojima su leće, pa leće čistim oprezno na dlanu, pa pokušavam potrefiti oči i pri tome molim Boga da mi ne padnu u ovaj šljunak, jer sam onda tek jebo ježa. Prije nego što će nas Japanci odbaciti do grada, došla je japanska televizija, njih nekoliko sa debelim naočalama i svi u šuškavim metalik jaknama. Kako su ugledali Ivanovića sa gitarom, jedino ih zanima da im on odsvira nešto pred kamerom. Čak su mu i stolicu našli, parkirali ga ispred kampa, snimili ga kako tambura i otišli.



"Ovi sa metalik jaknama su sigurno prije radili na MTV-u, pa sad prešli na sportski program. Ali im još neko vrijeme treba da se priviknu i uhodaju."
"Kako će se ovi u redakciji ugodno iznenaditi kada krene prilog o utakmici, a ono samo Ivanović i gitara."
"To je taj art pristup sportskim događajima, koji doduše još nije izmišljen, ali svi slute da nadolazi."
"Zamisli dođeš na utakmicu i podijele ti program utakmice kao u kazalištu. Prvi čin dodavanje, odmjeravanje snaga i u zagradi trajanje 20 minuta. 20-45 minuta dodijela ofsajda, žutih kartona i slobodnih udaraca. Zatim slijedi 15 minuta pauza i u drugom činu piše da će biti izveden kontroverzni penal, nakon kojeg slijedi gol i svečano finale uz bengalske vatre."
"Mislim da bi se tražila karta više."
"Italija - Hrvatska, necenzurirana verzija sa produžecima i penalima. Specijalni gost večeri - huligan koji utrčava u teren."
"Pa to je slijedeći korak, evolucija današnjih namještenih utakmica. To će biti onda transparentne tekme, sve će se znati unaprijed, piše sve fino u programu večeri."
"To! Legalizirajte namještene utakmice! Sloboda unaprijed dogovorenim rezultatima!"

Kako se vozimo Kašimom prema željezničkoj stanici gdje bi trebalo biti okupljanje navijača, tako se na ulicama vidi puno više ljudi nego jučer. Možda i ovdašnji stanovnici imaju kulturu odlaska na pijacu subotom, s obzirom da je danas subota? Utakmica je u 18 sati po lokalnom vremenu, tako da imamo dovoljno vremena da ne znamo šta bi sa sobom, osim što bi želudce mogli razveseliti kakvom hranom. Nema ovdje nebodera... neboder..., zgrada koja dere nebo? Ko li je prvi došao na ideju da koristi riječ neboder? Sigurno su razmišljali onda i o nebocijepu, neboparu ili neborezu? Ali zašto onda baš neboder? Uglavnom nema baš puno visokih zgrada, većinom su kućice razbacane po svuda. Tako da cijelo mjesto izgleda kao ribarski gradić, samo bez ribe, ribara i brodica. A ni galebova.

I dok lutamo tim ribarskim mjestom, koje to nije, zastajemo ispred neke trgovinice nađiđane suvenirima. Ima tu od privjesaka do majica, svega i svačega. I dok mi razgledavamo, prodavačica izašla isto da ko fol uređuje i slaže robu. U biti da nas drži na oku, ne bi li se koji od suvenira slučajno našao u đepu, bez da je plaćen. Budući da do sada nismo nikakve restorane ili fast foodove ugledali, pokušavamo nju upitati gdje bi mogli nešto šalabrcnuti. Morao bih naglasiti da pokušavamo pitati. Jer naravno da ona ne zna engleski, a mi..., ne znam kako to da baš nitko od nas nije imao japanski u školi. Prava enigma. Dobro, kad se god stvori jezična barijera, postoji pantomima. Tako mi demonstriramo kao da žlicom nešto jedemo, kad nas žena zove da pođemo za njom u trgovinu. Prolazi cijelu trgovinu i na drugom kraju ulazi u neku poluzaklonjenu prostoriju.

"Pitaj Boga šta li je ona shvatila od onog da bi mi jeli?"
"Sad kad je dole podrum kao kod onih Rusa, al ovdje sve krcato vojnim konzervama, koje su još pilotima davali kao užinu na putu do Pearl Harboura."
Ulazimo i mi u prostoriju, unutra dva drvena stola sa po četiri stolice i jedan skromni šank. Ista ova prodavačica je samo otišla iza tog šanka, stavila kecelju i vratila se do nas da nas pita šta ćemo jesti. A mi mislili Japan jedna "po špagi" država, kad gle ovog lova u mutnom i multifunkcionalnosti jedne suvenirnice.
"Izvolite, šta ćemo?" Tako mi bar sebi zamišljamo njenu rečenicu na japanskom, dok ispred nas stoji sa blokom papira i olovkom. Mi sliježemo ramenima, jer nemamo pojma ni šta imaju, ni šta su u stanju napraviti budući da se ipak radi o suvenirnici.
Prodavačica ili konobarica, šta li je na kraju krajeva, prezentira nam najležernijim pokretom ruke zidove oko nas, želeći nam reći kako nam sve piše gore, i šta imaju za jesti i cijene.
Aha.
Gledamo mi sada te natpise i cijene, lijevo na zidu, desno na zidu, ona strpljivo čeka da se mi odlučimo, mi strpljivo promatramo i ne možemo se odlučiti.
"Hoćemo joj probati objasniti da ne znamo japansko pismo i da možemo ovako do sutra buljiti u ove znakove?"
"Ma neka još malo izgledamo ovako kao da se predomišljamo."

Napravili smo onako polu stidljive face, da unatoč nadasve preglednom meniju, mi opet pojma nemamo šta se nudi. Pita ona nas, hoćemo li svi valjda to nešto, mi smo samo kimnuli glavama znajući da svako daljnje objašnjavanje neće ionako uroditi plodom. Nakon dvadesetak minuta, eto nje sa pet dubokih tanjura punih juhe, rezanaca i kao pribor štapići!?
Mi gledamo u onu juhu, pa u one štapiće, pa ništa nam nije jasno na koju foru da jedemo juhu sa ovim štapićima? Prebiremo, motamo se oko onih tanjura, gledamo, proučavamo i šta ćemo, nego udri po onim rezancima. Iako smo bili čvrsto ubijeđeni da smo nekidan svladali tehniku sa štapićima, rezanci koji su se razvlačili od tanjura i stola do naših majica, su očigledno pobijali tu teoriju. Nakon što smo nekako pobrstili sve duže ili veće rezance, nije nam ostalo drugo nego da uzmemo one tanjure u ruke i posrčemo onu juhu, skupa sa svim manjim detaljima koji su preostali. Najbolji dokaz, da nam ispijanje juhe iz tanjura nije baš svakodnevica, je sama juha koja klizi niz bradu i grlo. Ako skupiš usta, ne možeš pohvatati ove manje rezance i komadiće povrća. Ako razjapiš usta, sve ode niz bradu. Kompletno smo se zasrali od uha do uha, vratovi nam mokri, majice, rezanaca nema gdje ih nema, izgledamo kao da nam je svakome po petarda u juhi eksplodirala. Ovakvi musavi, uflekani, siti i sretni platili smo našoj domaćici, uzeli gitaru i okićeni rezancima zapjevali "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je vako svaki dan."



Nedaleko od suvenirnice se nalazi ulaz u ogroman park, što se ispostavlja da je zapravo japanski hram. Mir, uređeno zelenilo, debeli hlad od prastarog drveća. Taman šetamo kroz park, kad eto nekoliko naših, kažu gotovo je sve.
"Šta je gotovo?"
"Ma imali su nekakvu ceremoniju kako pripremaju čaj. To su onda gejše na tradicionalan način pravile. Toliko je to sve smireno i usporeno, još onaj hlad, mir i cvrkut ptica, sve skupa kao neka meditacija. Na kraju smo svi zaspali!"
"Toliko vam to zanimljivo bilo."
"Ma ne, stvarno smo zaspali, toliko nas je ta ceremonija uljuljala, da smo više od pola sata začorili ispod ovog drveća."
"A znači ne može se više tamo?"
"To je bila valjda zadnja ceremonija za danas."
"Pa dobro, morat ćemo mi nekada i na stadion, nije da se baš ima vremena. Nema veze, nek ste se vi naspavali pošteno."
"Uf, kakva dobra meditacija i odmor. I sada odošmo urlat i navijat."
"Fenomenalno, vi ste navijaći iz budućnosti! Prvo meditacija, yoga, pa onda skakanje na stadionu, urlanje, neredi, baklje i tako to."
"Upravo tako, prvo nađeš svoj zen, potpuno si u skladu sa svijetom oko sebe i onda gruneš nekome flašu od glavu."
"Ah divno, folklorno huliganski ansambl Yin Yang."



Željeznička stanica već obiluje raznim folklorom. Kocka do kocke, hrpa kockica, plus isto tako hrpa Japanaca koji kao volonteri stoje na raspolaganju za bilo kakve informacije. Nekoliko njih hoda okolo kao turističke atrakcije, prerušeni u samuraje ili gejše. Najmanje je Talijana. Tu i tamo proleti koji, ali čim ustanove da su okruženi kockastim dresovima samo produže svojim putem. Ovu viška kartu za Italiju smo uspjeli prodati jednom Japancu, za regularnu cijenu od 50 dolara. Za tu lovu smo uzeli pive, našli neku ogradu i naslonili se sa strane samo da promatramo sav taj šušur oko nas. Knjaz umire od smjeha, ne može vjerovati da je maloprije jedan BBB uvalio nekome kartu za 100 dolara, ali ovu od prošle tekme, protiv Meksika. Svašta. A fino na karti pise Croatia - Mexico. Sreća za tog BBB-a da nitko nije poništio, ni otrgnuo komad karte na protekloj utakmici, te je karta ostala čitava. Valjda jer nema potrebe da se to više radi, budući da moderne "pametne" karte imaju kod, koji se na ulazu u stadion skenira, pa kompjuter pokaže da li je karta važeća ili nije. Valjda jer nitko nikada ne bi očekivao da će nekome pasti na pamet prodati kartu za utakmicu koja je bila prije pet dana. Valjda ni taj jadan kupac nikada ne bi pomislio da će netko biti tako podal i uvaliti mu isteklu kartu. Valjda nitko nije očekivao da jedna ekonomski retardirana zemlja, može obilovati ovakvim trgovačkim talentima. A ima njih još, stiglo ih je puno više na ovaj spektakl protiv Italije. Boris i Alen imaju svakako pune ruke posla sa svojim kapama, dresovima i šalovima. Jedan Zagrepčanin hoda okolo i prodaje Dinamove kalendare za novu sezonu. Sve čekam hoću li ugledati nekoga da prodaje i domaći ajvar ili hoda okolo sa pršutom preko ramena. Ispred nas je stao ninđa. Pravi pravcati ninđa. Sav u crnom odijelu, crnom maskom preko lica i mačem na leđima. Mi zanijemili.

"Mislim, ako se ne varam, da je ispred nas ninđa", Brane će onako nesigurno.
"Ma nemoj, gdje?"

Ninđa stade mahati rukama, onako kao Bruce Lee. Pa nas potapša po ramenima, stisnu nam ruke i pokazuje nam da se dođemo slikati s njim i jednom gejšom. Kako smo se namjestili eto i policajca, pa se i on utrpao u kadar. Sad jel on pravi ili je isto atrakcija, ne znam. Iako ne znam kakvu bi atrakciju jedan policajac trebao predstavljati. Par sati prije tekme, ispred željezničke stanice gejše, ninđe, samuraji, klokani u hrvatskim dresovima, sobovi u dresovima Toronto Croatia. Ima nešto i cura iz dijaspore koje su ovo sve valjda shvatile kao sajam mužjaka istih korijena. Pa od zgodnih pupoljaka treće generacije iseljenika, do ratobornih kučki od kojih te jeza spopadne kad ih vidiš u crnim majicama sa koje kakvim radikalnim nacionalističkim natpisima.

Suman je u tom metežu sreo rođaka iz Kaštela. A nas je pronašla ekipa iz Melburna koja je pratila onu našu web stranicu, preko koje nam poručiše da se vidimo u Japanu. I ne slagaše, evo stvarno se vidimo. Raspitivali su se među navijačima gdje su oni što su vlakom stigli, dok im stvarno netko nije pokazao prstom na nas. Ostvario nam se dječački san da i mi jednog dana postanemo u nečem poznati. Postali smo "oni što su stigli vlakom."
Kako promatram dijasporu i ekipu iz Hrvatske, iz aviona se vide razlike u ponašanju. Dijaspora, svjedno odakle, su širokih svjetonazora. Širokih u smislu da su apsolutno svi Hrvati, bez rezerve, dobri i pošteni ljudi. Anđeli. Hrvati iz Hrvatske baš i ne djele to mišljenje. Bar ne u toj bezrezervnoj količini. Prinuđeni proteklih godina na život sami sa sobom, Hrvati sa Hrvatima, ispalo je da postoje dobri i loši ljudi, a Hrvati! Ali opet, kako sebi objasniti da postoje i zli ljudi, a Hrvati? Zato je lakše podijeliti Hrvate na Hrvate i Hercegovce, Purgere i Dalmoše, čistokrvne Zagrepčance i dotepence, one koji mogu dokazati da su tu od stoljeća sedmog i one koji su tu tek od stoljeća devetog i kasnije. Ta želja za posebnošću ili odcijepljenjem od drugih će vjerojatno jednog dana dovesti do mikrozajednica, kao što su to Nadrealisti u jednom skeču prikazali, da će na kraju unutar stanova biti rampa i granični prijelaz. Pa kada te protjera proljev i kreneš iz dnevene sobe u WC, a u hodniku ti stoji žena ispred rampe, pored male drvene kućice, sa šljemom na glavi i pita te:

"Dobar dan, molim dokumente.“
„Izvolite.“
„Kojim povodom posjećujete WC?"
"Ma turista, pizda ti materina, usrat ću se!"

Dijaspora većinu vremena ima jednu te istu razglednicu, koja im se muva po glavi. To je zemlja nasmijanog, gostoljubivog čovjeka, okupana suncem, dobrotom i usporenim životom, kakvu poznaju sa odmora i u kakvu vjeruju da tamo negdje postoji. Hrvati iz Hrvatske nisu baš sigurni da li tako šta postoji, jer im se trenutna slika podlosti, korupcije, neisplaćenih plaća, propale industrije i raspodjele svih banaka i državnih firmi strancima, baš i ne uklapa u u obećanu sliku mediteranske Švicarske.
Tako da kada Hrvati iz Hrvatske susretnu Hrvate iz dijaspore - koji imaju posao kojeg nisu dobili preko štele, za koji primaju plaću, puno viši standard, žive u uređenim Amerikama, Australiji, zapadnim europskim državama, zaštićeni su poštenim pravnim sistemom - nabace nekakve kisele osmijehe toj rasterećenoj ljubavi prema domovini svojih predaka. Taman ja to tako uz pivu sve promatram i kontam sebi, kad ravno ispred nas frka! Čoša vs. BBB.

Jednom od Tomine ekipe iz Jaske, taman su iz Hrvatske javili na mobitel da je prije par minuta postao tata! Grunuše suze radosnice na obraze, zapekla grižnja savjesti što sada nije s njima, uzburkale se emocije natopljene pivom i još mu je samo trebao jedan Torcidaš, koji taman prolazi pored njih sa kartonom na kojem piše da prodaje karte, a kojeg su navodno nekidan u hotelu vidjeli da žica karte od igrača. Krenuo je na Čošu, dok ga ostatak Boysa drži da ne skoči na njega.
"Kaaeee pičko, tamo žicaš od repke karte, a vamo ih prodaješ. Kak te nije stid, ti mater jebem!"
Uf, mene je odmah nekakva neugoda spopala. Ne mogu vjerovati još da je Čoša sam stao ispred desetak Boysa i raspravlja se da koji kurac on sada hoće i da gleda svoja posla i da koji kurac mu ima spominjati mater iz čista mira?
Novopečeni tata je na pola puta da se transformira u pit bulla. Srećom ostatak ga drži, govore Čoši da odjebe i da im se što dalje skloni s očiju.

Naravno da Čoša nije poklopio uši i nestao, nego raspravlja i dalje koji su se kurac njega sada iz čista mira nadovezali. Čitavo vrijeme pored Čoše stoji frajer koji nije dio ove ekipe iz Jaske, ali je isto BBB. Iako je vani sunčano i toplo preko glave ima kapuljaču, facu ubojice ili u najmanju ruku nekoga ko se školovao za rad na giljotini. Samo šuti i bulji u Čošu. Ne znam zašto mi je pogled ostao zalijepljen na tom liku, možda upravo zato što izgleda kao serijski huligan i ne libi se ni najmanje tako izgledati. Samo odjednom, u djeliću sekunde i bez najave je zamahnuo šakom prema Čoši, a ovaj je na još veće iznenađenje, još brže sagnuo glavu i izbjegao udarac. Đelat je tek sada nasrnuo kao sivonja na Čošu, nekoliko puta neuspješno zamahnuvši šakama, no izgleda da je Čoša i više nego iskusan u ovom sportu. Povlačeći se unazad da se odmakne što dalje od ostatka Boysa, uhvatio je đelata za majicu i povlačeći ga prema sebi onemogućio mu da se previše razmaše. Kada je potencijalni ubojica uvidio da se odmaknuo previše od grupe, te da Čoši ionako ne može da naudi jedan na jedan, kako je u sekundi započeo frku, tako je u sekundi odustao i vratio se nazad ostalim Boysima. Mi hoćemo da se upucamo od stida.
Nakon što se frka smirila, Čoša je najnonšalantnije opet odšetao prema Boysima.

"Ljudi vratite mi kapu."
"Kakvu kapu?"
"Ajde nemojte me zajebavati, kapa mi je tu negdje pala, vratite mi kapu."

Boysi, a ima tu likova koji su kao ormari, samo ga gledaju. A pogledi su im boje smrti. Ovaj ne odustaje od jebene kape. Jebala te kapa mislim si, ode sve u kurac, sad će ga raščerupati, rastavit će ga na dijelove kao lego kocke. Kad odjednom samo doleti kapa odnekud iz mase, Čoša ju pokupi sa poda, stavio na glavu i otišao svojim poslom.
Crvenih obraza promatramo ove Japance koji opet u čudu promatraju kako se hrvatski navijači međusobno mlate. Njima, koji nisu upoznati sa tenzijama unutar hrvatskih navijača, ovaj prizor sigurno izgleda nebulozan kao i meni kada na National Geographicu gledam krdo moržova kako se izležava na nekoj stjenovitoj obali. I odjednom dva morža iz nepoznatih razloga nasrnu kljovama jedan na drugoga, dok umirujući glas voditelja objašnjava kako su se njih dvojica sada pomarisali radi ženke ili radi teritorija ili zato što je jedan drugome opsovao mater. Tako bi jedan japanski narator komotno mogao Japancima objasniti ovu situaciju:
"Svake četiri godine, u ljetnim mjesecima, krda navijača migriraju na daleki put kako bi okupirali popločene trgove gradova, koji na nekoliko tjedana postanu njihovo prirodno stanište. Krdo sačinjavaju uglavnom odrasli mužjaci željni pažnje, koji dnevno moraju opskrbiti organizam sa nekoliko litara piva, kako bi snažnim i agresivnim glasanjem pokušali obilježiti teritorij i ukazati na svoju prisutnost. Gdje je tolika koncentracija socijalnih bića na tako malom prostoru, često zna doći do povremenih dodira, koji kao u ovom slučaju možda izgledaju nasilno i grubo, ali je to samo pokušaj da komuniciraju jedni s drugima."

Oznake: transsib, rusija, vlak, japan, utakmica, Putovanja


- 14:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2018., utorak

Picigin u tihom oceanu

Čuli smo kako se taman uoči ovog prvenstva otvorio prvi hrvatski restoran u Tokiju, te da vlada ogroman interes za istim. Predložili smo ostatku da prošetamo do tamo, jer bi navodno trebao biti tu negdje u centru. Samo što u Tokiju „tu negdje u centru“ može komotno značiti kao da iz centra Zagreba kreneš pjehe prema Jarunu. Japanke smo aktivirali da ispituju druge sunarodnjake gdje bi ta ulica trebala biti, sve u svemu bezuspješno do sada. U susret nam dolazi Amer, Europljanin ili tko god već, ali sigurno nije Japanac, pa smo se i mi odlučili angažirati.

„Ekskjuz mi, du ju nov ver is sam kroejšan restourant?“
„Kroejša? Hm, dont nov, ar ju from Kroejša?“
„Jes, end from Đapan. End from Ingland. End ju?“
„Pa, ja sam iz Beograda.“
„Neee seri! Pa jebote prvi čovjek uopće a da nije Azijat ili Japanac, i odakle je? Iz Beograda. E svašta.“
„Jeste, znaš kako kažu, Srbija do Tokija."
"Pa onda si ti kao domaćin možda i čuo za taj hrvatski restoran što se otvorio, ovdje, na dalekom istoku Srbije?“
„Nemam pojma. Stvarno. Prvi put čujem.“
„A otkud ti ovdje?“
„Studiram, pa sam uzeo semestar u Japanu. A vi? Fudbal ha?“
„Ma jok, došli samo radi tog restorana.“
„Auu bre, pa vi ste opaki gurmani onda.“
„Nego, pa nismo džabe godinama gledali -Male tajne velikih majstora kuhinje-.“
„Ajde onda neka vam je sa srećom! I da nađete restoran i da osvojite prvenstvo.“
„Pa čini mi se da je to dvoje taman u istom rangu.“

Nastavili smo dalje tabanati, a Englezi su ostali zapanjeni kada smo im rekli da je to bio student iz Srbije i da se unatoč tome nismo izboli noževima, nego se čak napričali i nasmijali zajedno. Nakon još nekoliko stotina ulica, napokon smo doteturali do restorana iznad kojeg visi ogromna hrvatska zastava. Taman smo se postrojili ispred vrata da ćemo ući, kad čitamo na vratima da je restoran danas zatvoren!

"Pa jebemu više od sat vremena tražimo ko budale i ono zatvoreno."
Brane uhvatio za ručku od vrata, da onako reda radi pokuša otvoriti ili bar drmnuti vrata, izražavajući tako svoje nezadovoljstvo, kad se vrata otvoriše! Mi se svi pogledali zbunjeno.
"Pa, biće da je otvoreno."
Ušli smo unutra, svjetlo je upaljeno, lijevo je šank za kojim nema nikoga, desno par stolova za kojima nema nikoga i ravno ispred nas su stepenice koje vode na prvi kat. Na kojem nema nikoga.
"Pa ovdje nema nikoga!"
"Ma nemoj!"
Nije nam baš sve najjasnije. Stojimo u restoranu, koji izgleda kao da radi, ali se to baš ne uklapa u priču kako je taj restoran izuzetno popularan i popunjen. Pa čak i da ih ne ide baš najbolje, valjda bi bar jedan konobar bio prisutan.
"Možda je ovo danas stvarno zatvoreno?"
"Pa ok, ali ne mogu vjerovati da su zaboravili vrata zaključati."
Više iz zajebancije pitamo Japanke, jel kod njih normalno da se vrata ne zaključavaju?
"O da! U Japanu nitko ne zaključava vrata!"
"Ma daaaaj... ...Stvarno?!"
"Kako ne zaključavate vrata, ni kad odete iz kuće?"
"Ne, ovdje je to normalno."
"I nitko ne ulazi u tuđe kuće, ne provaljuje, dobro, nemaju šta provaliti kada je otključano, ali, zar nema pljački?"
"Pa nema, to se ne radi u Japanu. Nama je isto čudno kada odemo u Ameriku ili u Europu, pa vidimo koliko ljudi sami sebe zaključavaju."
Ajme, mislim si, nedo Bog da je ovaj Japan bliži nama. Pa u roku od 24 sata kompletan narod Japana bi ostao gologuz među svoja četiri zida. A i to je upitno, vjerojatno bi im u neko doba i zidove odnijeli. Razgledavamo ovaj restoran, po svuda slike hrvatske obale; Dubrovnik, Split, Bol na Braču, Trogir…
"Čudi me baš da nemaju niti jednu sliku recimo Siska, Gospića ili Sl.Broda izvješenu."
"Da, izuzetno čudno. Jako čudno ponašanje ovog restorana."
"Čekaj, ako to tako funkcionira da se ovdje ne zaključavaju vrata i ako ovdje nema nikoga kao što vidimo, znači da smo mi poprilično ilegalno ovdje. Ono, kao provalnici, lopovi" istog trenutka smo svi, osim Japanki, okrenuli glave prema šanku. A iznad šanka police pune vrhunskih hrvatskih vina, škotskog viskija, francuskog konjaka i šampanjaca, nema čega nema.
"Jel i vi mislite na isto što i ja."
"Pa ako baš sada misliš na palačinke sa nutelom i orasima, onda ne."
"Manje više... doduše puno manje. Mislim si kako bi bilo super isprobati sva ova pića. Pa već kad je restoran otvoren, napravimo si nešto za mezu u kuhinji, popijemo jednu, možda dvije, tri... Ionako nit para, nit nekih planova za večeras."
"Zamisli kakvi bi divljaci ispali u očima ovih cura, da krenemo sada kao neki varvari samo otvarati flaše i salijevati u sebe."
"Pa sve ti je to stvar komunikacije. Treba im samo smireno i staloženo objasniti da je kod nas u Hrvatskoj normalno da se restorani otvore i da stoje na raspolaganju gostima. Ko god i u koje god doba naleti, može sam da se posluži."
"Kao što Ameri njeguju fast food kulturu, mi imamo ovu foru."
"Još će biti presretne što smo im otvorili oči, kakvih sve super stvari ima u njihovom gradu, a da nisu ni znale."
"Vidiš ih za par dana pozvale i roditelje i prijatelje na večeru, da im ponosno pokažu kakav gastronomski biser su otkrile, kakav originalan koncept. I na kraju svi završe iza rešetaka, još ih murijaši ispendreče jer ne samo da su provalili u restoran i time sramote svoj narod i tradiciju, nego su još bili drski da sjednu i pogoste se kao carevi."



Isparili smo se u obližnje pubove, opet par kilometara niz ulicu. Nismo se htjeli dovesti u priliku da se sramotimo pred našim domaćinima, vjerojatno im je već dovoljno bilo to što smo protivno japanskim običajima tek tako ušetali u restoran koji je zapravo zatvoren. Zato smo u pubovima dobili novu priliku da zablistamo i pokažemo se u najboljem svjetlu. Piva se služi u ledenim vrčevima ili kantama kako smo ih tom prilikom prozvali. Toči se u male čaše, koje se iskape u dva gutljaja. Pa se opet toči, pa se opet naruče nove ledene kante, pa sve tako dok se noge i mozak ne smrznu. Srećom pa smo morali nekada hvatati podzemnu prema našem hostelu, inače bi Japanke bile primorane da nas gledaju kako polugoli pjevamo ili Braneta kako ljubi tepih po sred puba.

Probudili smo se oko podneva i to jedva. Utakmica protiv Italije je sutra, ali smo odlučili krenuti dan ranije u Ibaraki, koji je nekih 100 km udaljen od Tokija. Na putu do stanice s koje polazi bus, ukazuje nam se valjda za naše pojmove totalno sulud prizor. Ogromno parkiralište samo za bicikle. Svi uredno poredani i stisnuti jedan uz drugog, ima ih sigurno nekoliko tisuća. Niti jedan jedini da leži ili da je srušen ili da stoji ukoso ili bilo kako drugačije od ovih ostalih par tisuća. Kao po špagi.



Kao da je recimo derbi Dinamo - Hajduk i 30,000 ljudi dođe na tekmu s biciklima i bez ikakve frke, svi uredno ostave bicikle na parkiralištu pored maksimirskog stadiona i odu zagrljeni pjevati na stadion i miroljubivo slaviti festival nogometa. Još BBB pozdravlja Torcidu i pjeva im u čast pjesme od Miše Kovača, dok Torcida pjeva Odu radosti glavnom gradu i presretni svaki sa cvijetom u ruci i suzom u oku, poručuju Boysima "Kako je dobro vidjeti te opet". Da... al u kurcu. Opet, tko zna šta nam budućnost donosi, možda jednog dana navijačka kultura bude takva, da se svi poslije tekme odu sa protivničkim navijačima masovno ljubakati na neku livadu, a policija ih šmrkom rastjeruje jer bludniče na javnom mjestu. Država pokušava pod svaku cijenu bar malo nasilja i neprijateljstva među mladima zadržati, ali sve uzalud, svi se obožavaju gdje god stignu, na semaforu, u redu za kruh, na terasama kafića, tribinama, u tramvaju. Gdje god pogledaš, samo izlijevi ljubavi i masovno bludničenje. Živi bili pa vidjeli...
Ulazimo u autobus i taman da ćemo iza na zadnje sjedište, kad tamo već sjede dvojica u kockastim dresovima. Kako smo do sada primjetili, što se tiče hrvatskih navijača, ovdje su samo dva tipa zastupljena. Oni najluđi koji bi gaće prodali da hrvatsku repku prate i na Sjeverni pol. I oni koji stvarno imaju love, da im je ovaj Japan kao izlet na more. Ova dvojica se ne libe podijeliti s nama informaciju kako su oni pripadnici ove druge grupacije, ove sa lovom. Imam osjećaj da kada bi bio bogat, bilo bi mi možda malo neugodno pričati ili pokazivati to na sva zvona. Pogotovo ako je to sve lova mojih staraca. Ova dva bećara iz Vinkovaca nemaju s tim niti najmanji problem.

„Ja… auti… gole manekenke… daj meni, daj njima... pa još malo ja i samo ja“ bi bila otprilike priča koju smo slušali.
Stigavši u Ibaraki saznali smo da je Ibaraki zapravo jedna od 47 prefektura u Japanu, nešto kao županije kod nas. Dok grad na obali Pacifika u koji smo stigli i u kojem je stadion, se zapravo zove Kašima. 60,000 stanovnika koji su danas svi očigledno izvan grada, jer šetajući ne susrećemo nikoga, te tu i tamo prođe po koji auto. E navodno stvarno postoji i puno veći grad Ibaraki, samo na drugom kraju Japana, u kojem bi mi – znajući nas – sigurno završili da smo krenuli vlakom. Jer su posvuda u kontekstu utakmice Hrvatske i Italije, stajali debeli natpisi Ibaraki. Ovako su na busu srećom bile dodatne oznake svjetskog prvenstva, Kašima stadiona, te hrvatske i talijanske zastavice, pa nije bilo dvojbe da li vozi na pravo mjesto ili ne. Dakle Kašima dan prije tekme, izuzetno pusto i dosadno mjestašce. Možeš bauljati satima lijevo desno, ništa specijalno se ne događa. A ne bi se ni čudio da je možda dvije ulice dalje totalni urnebes, budući da se opet nismo unaprijed raspitali o znamenitostima, nego lutamo na slijepo.

Taman izlazimo s pivom iz trgovine, kad ispred na parkiralištu Toma skuži svoju neku ekipu iz Jastrebarskog. Onako svi ćelavi, goli do pasa i sa tetovažama buldoga, BBB-a i Dinama po rukama i prsima, ne izgledaju ni najmanje bezopasno. Pogotovo što Ivanović i Suman oko pasa imaju šalove Hajduka. Brane i ja imamo šalove Marsonije, ali mislim da s njima nismo nikome posebno zanimljivi. No međutim Toma je tu, pa biće da ako smo s Tomom, onda imamo prolaznu. Promatram te tetovaže na prsima i rukama i mislim si, ok ako imaš Torcida ili Hajduk na prsima i leđima, pa odeš studirati u Zagreb. Nečeš gol hodati po Zagrebu, tako da ne moraš nužno imati problema. Ali kako otići sa tetovažom buldoga ili Dinama na more, recimo eto na Bačvice u Splitu. Ili negdje drugo u Dalmaciji. Možeš jedino ispod kupaćih imati tetovažu, na guzovima ili na malome. Oni sa manjim mogu jedino stisnuti BBB, dok oni sa povećim oklagijama mogu razvući Bad Blue Boys.
Sjetio sam se kako sam negdje pročitao, da tetovaže u Japanu ne uživaju baš pretjerane simpatije. Tetovirane odmah povezuju sa japanskom mafijom Jakuzama, samim tim automatski sa kriminalom. Isto tako ih je navodno zabranjeno na javnim mjestima pokazivati, na bazenima, u teretanama.

Njih šestorica su došli avionom i odmah iznajmili tipičan japanski minijaturan uski kombi, što im služi za put i spavanje. Iako pojma nemam kako svi mogu prvo stati, a kamoli spavati u toj kutiji šibica. Pričaju nam i svoja iskustva sa dobrim japanskim narodom, nekidan su samo pitali čovjeka za put, a on ih je sve pozvao sebi kući da se otuširaju i pojedu nešto. Još jedan razlog zbog čega su daleka putovanja uvijek poseban doživljaj ako se čovjek upusti u upoznavanje lokalnog stanovništva i kulture. Da su sa tim tetovažama nekoga u Dalmaciji pitali za put, najviše šta bi im se ponudilo bi bio kamen u šofer šajbu. Nama te predrasude između Dinama i Hajduka, unatoč hard core Boysima i nama hobi navijačima sa Hajdukovim šalovima, nisu predstavljale neku prepreku u zajebanciji i ispijanju piva na parkiralištu.

Prošetali smo se opet do željezničke stanice i taman razmišljajući gdje bi uopće mogli provesti ovu noć, prišla su nam dvojica Japanaca sa oznakama svjetskog prvenstva i pitali da li možda želimo da nas odvezu u kamp predviđen za navijače sutrašnje utakmice. Ako ne želimo ostati tamo, oni će nas opet dobaciti do grada. U biti oni stoje navijačima sa 2-3 kombija čitavo vrijeme na raspolaganju, da ih dovezu i odvezu na relaciji kamp-grad. Budući da ionako ne znamo gdje ćemo spavati, upadamo u kombije i nakon desetak minuta vožnje eto nas na nekom šljunku. Ispred nas kontejner na kojem piše “Dobrodošli”, a par metara lijevo drugi kontejner na kojem stoji “Benvenuti”.



Iza kontejnera dobrodošlice stoje još 5 montažnih kontejnera sa prozorima u kojima su priređene spužve za ležanje i deke. U kampu već ima dvadesetak naših, večinom Vinkovčani i Riječani. Između našeg i talijanskog dijela kampa je postavljena žičana ograda visine jednog metra. Ne kužim svrhu te ograde, jer samo postojanje ograde i razdvajanje kampa na hrvatske i talijanske navijače, šalje jednu opreznu poruku. Ako bi došlo do silne želje da se navijačke skupine pobliže upoznaju, ogradu je dovoljno samo prekoračiti. No trenutno nema niti jednog Talijana. Smjestili smo se u jedan od kontejnera, pet spužvi na jednoj strani i isto toliko na drugoj strani raspoređeno. Čitavo vrijeme dok se muvamo i upoznajemo sa kampom, iz daljine dopire nekakva buka koju je nemoguće ignorirati. Niže niz kamp, prolazeći između dva piješčana brežuljka, izbijamo pred superioran prizor nepreglednog plavetnila. Valovi, načićkani surferima, lome se pred obalom i proizvode tu zadivljujuću grmljavinu.

"Jebote, Tihi ocean."
"Šuti krute mazo, tiše!"
"Zamisli", nastavljamo šapučući "ispred je samo ogroman ocean, ništa drugo."
"Jedno 3-4 mjeseca plivanja i tek je onda Amerika."
"3-4 mjeseca plivanja?"
"Al neprestanog, bez pauze. Sa pauzama još koji dan duže."
"I to ako ocean ostane tih, da se možeš skoncentrirati na plivanje. Bogami pored ove grmljavine, ne znam baš. Sve mi smrdi na to da je to sa tihim oceanom najobičnija prevara."
"Masoni..."
“Jako čudno ponašanje jednog oceana, very strange.”

U međuvremenu u kamp je pristiglo još naših, stigla je manje više ista ona ekipa iz Niigate. Borisu i Alenu se pridružio Neno s Klisa pored Splita, poduža crna frčkava kosa, nekako si tako i zamišljam okorjelog Torcidaša. Bijela majica, jeans hlače, jeans jakna i starke. Ništa dres ili šal, kao da je navratio da nas pozdravi, pa ide dalje do rive na makiato. Došli su i oni Boysi sa stadiona, Knjaz i čovjek od kamere, još Vinkovčana i još razne ekipe iz svih krajeva. Talijana nema niti jednog. Odnekud se stvorila lopta, u sekundi su se improvizirala dva gola, složile ekipe i udri po onoj prašini i šljunku dok nas ne iznesu na nosilima. Mi smo se prijavili u prvoj turi, ali vidjevši kakva nemilosrdna i brutalna strast za pobjedom vlada na terenu, vrlo brzo smo dobrovoljno prepustili mjesto drugima. Pogotovo nakon što smo uočili da su Japanci odlučili podignuti ljestvicu svojoj već ionako velikoj gostoljubivosti i pojavili se sa dvije kante krcate pivama. Naslonili smo se na ovu hrvatsko-talijansku ogradu, svatko po pivu, uzeli smo i gitaru s kojom nemamo pojma šta ćemo sutra kad krenemo na stadion. Promatram, malo niže stoje Čoša i jedan od Boysa. Boy je toliko pijan da svaki put kada pokušava Čosi nešto objasniti, približi mu se skroz na uho. Čoša ga svaki put uredno, neću reći odgurne, nego ga vrati u prvobitan položaj. Možemo mi pričati, ali drži razmak. Ne znam da li raspravljaju koji im je crtani iz djetinjstva najomiljeniji, ali scena je toliko nabijena oprezom i napetošću, da mi se čini kako će samo odjednom eksplodirati frka. Ispred nas u jednom od kontejnera je tolika gužva, da se ne može ni prići koliko se ljudi naguralo na vrata i prozore. Gledaju duel vođe Vinkovčana Tileta i Knjaza u mješavini break dancea, suludog stepa i poludivljeg skakanja.

U pol tog meteža, odjednom se u kampu pojavljuje cura sa dugačkom plavom kosom. Plus njen dečko. Nije mi jasno tko bi doveo svoju curu u ovaj čopor vukova, ali jasnije mi je kad čujem da su oboje Kanađani, ona doduše u kockastom dresu, domaćih korijena. Svejedno, mislim da bih je iste sekunde uzeo za ruku i pobjegao što dalje. Njih dvoje dobroćudnih, eto došlo da upoznaju narod njenih predaka. Nije prošlo dugo, jedan od Boysa ju je odvukao do plaže da joj pokaže zvijezde i ocean, a polupijani Kanađanin je odlučio s nama podijeliti neka svoja razmišljanja. Stao je ispred svih nas, kao da mi čobani nismo više mogli dočekati da nam stigne netko tako pametan i obaspe nas svojom prosvjetljenošću. Niti ga je tko šta pitao, niti tražio kakav komentar, stade čovjek da nam drži predavanje kako treba biti mir i kako smo mi divna zemlja i kako se ne bi trebali svađati sa drugima i voditi ratove. Iznosi tako svoj monolog izuzetno samouvjereno, mi ga blijedo gledamo i samo se nadamo da među nama nema onih sa tankim živcima kod kojih je samo još pitanje sekundi, kada će mu zariti očnjake u vratnu žilu.



Neki od nas su goli do pasa, neki su okićeni rekvizitima kao božićno drvo. Jedni su mortus pijani, dok su drugi na putu da postanu mortus. Jedni samo puše i prepričavaju lovačke, drugi skaču okolo naokolo, šutaju loptu, a mi se zajebavamo uz gitaru. Ne znam zašto ali mi padaju na pamet oni silni filmovi o američkim vojnicima u Vijetnamu. Kada im Vietkong priušti kratki predah, pa se u bazi na obali oceana, sva strepnja pred sutrašnji okršaj ispire se alkoholom i raskalašenom zajebancijom. Već je pred zoru bilo, kada je netko provalio da idemo na noćno kupanje. Trebalo je par sekundi da razmislimo i već smo svi otrčali do plaže, pobacali sve sa sebe i sjurili se ravno u valove. I opet smo otrčali na plažu i opet se sjurili u ocean. I tako desetak puta, pokušavajući svaki put iznova uskočiti ravno u val. Jedan kreativac je smotao čarape, što je odmah sa oduševljenjem prihvaćeno kao lopta za picigin. Svi se bacaju na slijepo, bez obzira gdje čarape lete, jer ih onako crne u mraku primjetiš tek kada te slučajno opale u glavu. Još neko vrijeme je trajalo to atraktivno bacanje u plićaku, dok nismo shvatili da ništa više ne leti, jer su natopljene čarape već odavno nestale. Mjesec je još taman toliko davao znakove života, da snimi kako nas 30 gologuzih i pijanih skače u plićaku lamatajući kitama i iz sveg glasa urla „Ja te voooliiim, ja tee voooliiim, ja te vooliiiimmm Hrvaaatttskkaaaaaaa!!!“

Nakon što smo dušu ispustili uz ovu jutarnju rekreaciju, još veći napor je bio naći razbacanu odjeću po plaži. Taman iskopavamo gaće i majice iz pijeska, kad eto ti Braneta sa kompletno krvavim licem.
Mi se oduzeli od šoka.

"Jel imam tu nešto na čelu?" Pita on najnormalnije gurajući nam glavu pred oči.
"Pa, fali ti dobar dio kože i ne znam jesi primjetio, al glava ti je kompletno krvava."
"Jebote, jesi ok?"
"Nemoj srat, pa učinilo mi se kao da nešto nije u redu, al nisam mislio baš da je tako strašno."
"Pa šta napravi ti sa sobom, gdje si uspio glavu razbiti?"
"Pa mislim da je onda kad smo skakali u valove. Ako se ne varam, moguće je da sam profulao jedan. Taman dok sam bio u zraku, val je prošao ispod mene, pa sam se malkice zakucao glavom u onaj plićak.“
Nije po bontonu smijati se tuđoj muci i tolikoj krvi, ali nije zdravo ni suzdržavati se kada nam se plače od smijeha.
"Jako čudno ponašanje Brane, very strange."
"Pa daj da potražimo, možda u kampu ima negdje zavoja."
"Ma ne treba, dokle god je meni sve ravno, ne trebaju zavoji. A i proći će do sutra."
Jutro nakon noćnog kupanja zna biti poprilično svježe, tako da smo se pokupili prema našem kontejneru i dekama. Kako smo mi napuštali plažu, tako su već prvi surferi počeli pristizati.
"Sunce bi trebalo onda tu negdje izaći, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca."
"Sigurno će baš tu na talijanskoj strani kampa izroniti. Zato nije ni bilo jednog jedinog Talijana noćas."
"Možda je Brane taman spucao u sunce kad je izlazilo."
"I zadobio krvavu sunčanicu."
"Da, to je ta obrnuta sunčanica. Normalna je kad sunce tebe udari u glavu, a ne ko Brane, da udaraš glavom u sunce."

Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, japan, Putovanja


- 12:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.07.2018., ponedjeljak

Večera u Tokiju

Odjednom smo se našli u sred parka, koji naravno izgleda skroz drugačije nego parkovi na koje smo navikli u Europi. Nema tu nabacane borove šume, debelih hrastova i ogromnih krošnji. A ne. Drveće je uredno raspoređeno tako da svako drvo uživa svojih 10 metara autonomije. Fino omanje drvo, sa razgranatom krošnjom koja ide u širinu, a ne u visinu. I to razgranato drvo ne znači da sada grane ko sumanute izbijaju na sve strane. A ne. Tu svaka grana odlazi fino proporcionalno na svoju stranu, pazeći da drugoj grani ostavi dovoljno mjesta, kako se ova ne bi osjećala tjeskobno. I nema tu jedne ogromne krošnje, nego svaka ta grana ima svoju krošnju, tako da i drvo i grane i krošnje i park i trava i bubamare kojih možda ima, možda nema, uživaju jedan neviđen komfor.

Našli smo napokon internet kafić. I trebalo nam je jedno dobrih pola sata dok smo objasnili da bi mi na internet i dok smo saznali koliko jedan sat interneta košta. Iako je ekipa mlađa i još rade u modernom internet kafiću u glavnom gradu, ne znaju niti riječ engleskog. To me poprilično iznenadilo, iako sam negdje čuo da upravo zbog onih američkih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, baš i ne vlada pretjerano zanimanje za engleskim jezikom. Luke i Sam su nam mailom javili da su sutra u Tokiju, tako da će s nama na večeru, koju smo upravo mailom sa dvije Japanke dogovorili. Naime, jedna od njih je bila poslovno u Minhenu, radila sa jednim našim prijateljem, te čim je čula da društvo njenog kolege dolazi u Tokijo, odmah se ponudila da nam pokaže glavni grad.



Nismo mogli bolje vrijeme izabrati za vratiti se u predgrađe, nego taman kada se svi vraćaju kući s posla. To nije gužva, to je kontrolirano masovno preseljenje stanovništva s jednog kraja grada na drugi. U podzemnu stanu još eventualno dvije muhe, ali tako da su stisnute jedna uz drugu. Svi uredno, mirno stoje i čekaju da u stanicu uđe vlak. Između vlaka i ljudi koji čekaju, dodatno stoji osoblje podzemne koje čini nevidljivu liniju razmaka između putnika i vlaka. Otvaraju se vrata i valjda tisuću ljudi izlazi i valjda isto toliko ulazi u vlak. Nama ne pada na pamet da idemo u ovom prvom naletu, nego smo odlučili čekati slijedeći vlak. Vagoni su već totalno krcati, ali nema šanse da se vrata zatvore jer još barem desetak ljudi na svakim vratima stoji izvan vagona, ali se neprestanim guranjem pokušavaju još utiskati unutra. I sad dolazi ono najbolje, što sam jednom u nekakvoj reportaži o Tokiju vidio. Osoblje podzemne željeznice, u plavim košuljama, šiltericama na glavi i u bijelim rukavicama, svom svojom težinom se naslanja na zadnje u redu i doslovno ih i tijelom i rukama pritišće prema naprijed, ne bi li ih još ugurali u vagon. Upiru kao da pokušavaju palete sa vrećama brašna pomaknuti koji centimetar s mjesta. Nebitno jel to krhka djevojka ili muškarac sa jačim leđima, sve ih se jednako tiska, gura i gnjeći u vagon. Kako nema dovoljno osoblja za sva vrata, onda još trče od jednih do drugih vrata, opet guraju, upiru, tiskaju sve dok nisu svi potrpani, nagurani i zgnječeni u vagonu. Vrata se jedva zatvaraju, pa osoblje još pomaže vratima da kliznu u ležište. Vlak kipi na sve strane. Samo što je otišao, stanica je opet puna kao i prije par minuta. Sad ako budemo svaki vlak propuštali, dok gužva ne popusti, nećemo stići u naše predgrađe do preksutra. Tako da smo se i mi bacili u ovaj krkljanac. Ulazimo u vlak, a osjećam se kao da ulazim u aparat za cijeđenje voća. Sa svih strana smo toliko stisnuti, da ako ovako nastavi, počet će mi bubuljice iskakati i špricati na sve strane. Doslovno možeš samo glavu okretati i pomicati prste na rukama. Nakon nekoliko stanica i poslije najfrekventnijih čvorišta željeznice na putu prema predgrađu, jebeš ga ako je itko izašao iz vagona. Tek kad smo zašli u predgrađa, mogli smo bar stajati bez da imamo nečiji lakat, koljeno ili glavu u rebrima. Do nas se čak oslobodilo jedno mjesto za sjesti, pored poslovnjaka u odijelu koji je spavajući razjapio usta kao tuljan za ribom. Nismo mogli odoljeti a da ne instaliramo Tomu pored njega, sa isto tako razjapljenim ustima i uslikamo ih kao da zatvorenih očiju pjevaju najbolniji sevdah na svijetu.



Došavši praznog želudca u naše simpatično predgrađe, prolazimo taman pored silnih zalogajnica koje su organizirane tako da je u sredini kockasti šank, iza kojeg je kuhar koji direktno pred gostima pripravlja svoje specijalitete. Posebnih stolova ili stolica sa strane, nema. Sve se događa za šankom. I sjedi i klopa i druži se. Dobro ovo sa druženjem možemo izostaviti, svi samo rokaju po tanjurima. Kuhar uopće ne podiže glavu. Samo sjecka i aranžira. Posvuda oko njega se uzdižu pare iz koje kakvih lončića. Kako svi sjede kao u izlogu, zastajemo ispred svakog restorana i pokušavamo se odlučiti da li da se upustimo u testiranje ili ne. Štapići su naravno normala, a i normala je da mi pojma nemamo sa štapićima jesti. Naravno da se jede sushi, ali još zanimljiviji su mi koje kakvi smotuljci i čuda s kojih vise rezanci, koja prvi put u životu vidim i iskreno nemam nikakvu predstavu šta ljudi jedu. Većina sjedi prekriženih nogu, u jednoj ruci drže malu zdjelicu blizu usta, a drugom rukom samo trpaju štapićima te čudne hranidbene kreacije. Jedina stvar zbog koje se dvoumimo, je ta da je ovdje baš lokalno stanovništvo i mislim da nisu baš navikli na turiste. Sve se događa uhodano i brzo, tako da kada bi mi sada uletjeli nemajući pojma o ničemu i krenuli ispitivati onog kuhara šta ima za jesti, a on kud jadan ne stigne glavu podići od sjeckanja, te krenimo od toga da ne govori niti jedan jezik koji mi govorimo, te nam je neugodno prvenstveno prvo pitati „E, pošto je tanjur ovoga?“ jer nije da smo baš pri parama, a niti bi nas on na kraju krajeva razumio, mislimo si možda da ih ipak poštedimo nas takvih. Nek ljudi uživaju svoju večeru na miru.

„A ionako nema mjesta nigdje“, tješi nas Toma.
Eto, dakle nije do nas, stvarno je svuda krcato.
Zamišljam sebi kako bi bilo kod nas, kada bi netko subotom na sunčanoj špici krenuo ispitivati konobara „A šta je to kava, kako se to pije i koliko košta i od čega je to i koliko treba šečera staviti i jel treba pričekati da se ohladi ili se pije dok je još topla?“
Sjetio sam se i jednom prilikom kada sam bio u Americi, pa s prijateljima otišao u New York na par dana. Lutajući gradom ušli smo u kinesku četvrt i vrlo brzo skontali da smo jedini neazijati u četvrti. Isto tako smo htjeli bezveze ući u nekakvu zalogajnicu ili fast food restoran. Unutra je sjedilo 30 mlađih Kineza, svi u crnim kožnim jaknama. Kada su nas vidjeli da se približavamo i namjeravamo ući, svi su se okrenuli prema nama. Vidjevši tu reakciju, samo smo skrenuli u slijedeću ulicu i štura.
E sad, nazad u Japanu, kako smo napasli oči gledajući sve te ljude kako slasno jedu, glad nije nestala, nego je postala samo još veća. Par metara dalje naletjeli smo na ulični štand sa hot dogom. Sekunde nismo dvoumili bili ili ne bili. Uzeli smo svako po jedan i nekako nas stid samih sebe, da od tolike za naše pojmove egzotične hrane, mi na kraju jedemo hot dog. Nakon prvog zalogaja hodajući cestom, počeli smo tražiti kantu za smeće. Nešto odvratnije, bezukusnije i bezveznije dugo nismo probali. No međutim znajući da nas ništa drugo ne čeka, na silu smo prožvakali bar pola hot doga. Ostatak smo ipak bacili, teška srca bacajući hranu, ali ovo je bilo stvarno dno dna. Iz nekog razloga smo se opet sjetili onog psa bez noge, koji je šepao na stanici transsibirske željeznice.

„Jako čudan hot dog. Very strange.”
„Jebo ti nas. Nismo nimalo avanturistični ko Indiana Jones ili James Bond. Trebali smo otići fino i jesti sa onim Japancima. Da su Indiana ili James bili tu, oni bi ošli klopati sa lokalcima. Vjerojatno bi izbila neka frka, ali bi bar imali na temelju čega film napraviti. Ko će o nama film praviti, jedemo hot dog u Tokiju?“
„Pa možda neka melodrama ili art film?“
„Ili oni prvi crno bijeli filmovi, gdje ide prvo tekst – Brane i prijatelji jedu hot dog – i onda idu one ubrzane hektične scene gdje se mi smješkamo i uzimamo svatko po hot dog. Onda tekst - Hot dog nije fin – pa opet scene gdje se mi ubrzano gegamo s noge na nogu i pravimo grimase jer nam je hot dog odvratan.“
„I tu se svi u kinu polomiše od smjeha.“
„Eto, ko bi onda gledao James Bonda, a istovremeno u kinu ide naš holivudski mega spektakl.“
„Imate pravo, ovo sa hot dogom je bila fenomenalna ideja.“

Toliko fenomenalna da smo se na kraju nahranili čipsom i pivom, uz obilje nebuloznog TV sadržaja. Japanci imaju preblesave šou programe, kvizove, skrivene kamere i natjecateljske igre. Gledamo hrpu muškaraca koji pokušavaju nešto na brzinu izrecitirati, dok stoje na nečem što izgleda kao katapult. E sad, ko zamuca i pogriješi u recitiranju, katapult ga raspali po sred jaja. Zatim nekoliko njih pokušava zaustaviti kotrljajuću loptu nalik na odlomljenu stijenu i budu naravno svi pregaženi. Dvojica natjecatelja vise u sred studija kao obješene šunke i pokušavaju nogama srušiti jedan drugoga. Ali na nogama umjesto cipela, jedan ima dvije ogromne pile, dok su drugome namontirane ogromne nunčake. I dok ovaj nunčakama mlati po rebrima suparnika, suparnik mu je zabio pilu među noge i pili naprijed nazad. Na drugom programu iz jedne rasprodane dvorane taman uživo prenose kako 50 ljudi sinhronizirano hoda…

Novi dan, nova šnita kruha, novi list sira, nova hrpa ljudi u podzemnoj. Otišli smo ranije da razgledavamo grad, jer ćemo se sa Englezima i Japankama tek predvečer naći. Nabasali smo na jedan dio grada koji je prenatrpan neonskim reklamama. Cijeli grad obiluje njima, ali ovih par uličica su valjda centar svih neonskih reklama jednog neonskog svijeta, sa krajnjim ciljem da teroriziraju oči na svakom koraku. Ulazimo u trgovački centar, koji se ubrzo svodi samo na centar, budući da unutra nema niti jedne trgovine. Sve je puno nekakvih hi-tech automata sa totalno opaljenim igricama. Tinejđeri iz skoro pa pravih pušaka ciljaju na monitore ili na ogromna platna, gdje se projecira ratište „u prirodnoj veličini“. Na slijedećem katu su formule, auti i motori, kat iznad su nekakve drugačije nebuloze, dok je na petom katu totalna gužvaona. Tu su postavljeni simulatori za plesanje, grupni step ili sviranje gitara. Stotine školaraca zapliće svoja stopala pokušavajući slijediti strelice prikazane na monitoru. Čitava ta zgrada od sedam ili osam katova, povezana sa pokretnim stepenicama i liftovima, je jedna ogromna igraonica.
Šetajući gradom čini nam se da smo nabasali na sami epicentar Tokija, sudeći po neviđenoj gužvi na ulicama svuda oko nas. I sam položaj zgrada, koje čine nekakav nevidljivi krug oko ogromne raskrsnice u koju se slijeva desetak ulica iz svih mogućih pravaca, stvara dojam vrlo frekventnog i zajebanog dijela grada.



Taman smo prošli i pored kipa Haćiku, spomenika najboljem čovjekovom prijatelju. Haćiko je bio pas koji je svaki dan pratio jednog profesora do željezničke stanice, gdje je ovaj vlakom putovao na posao. Poslijepodne bi ga uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, čekao ispred željezničke stanice. Jednog dana profesor je iznenada umro na poslu. Haćiko ga je naravno čekao na uobičajenom mjestu. Slijedećih 9 godina Haćiko je nastavio dolaziti na isto mjesto, u isto vrijeme, da čeka na profesora. Sve dok nije uginuo. Postao je japanski sinonim za odanost, pa su mu digli spomenik točno na mjestu gdje je svaki dan čekao u nadi da će se profesor vratiti. S obzirom na Haćika, nije bilo sumnje da se nalazimo u kvartu zvanom Shibuya, jer tako se zove i najprometnija željeznička stanica ispred koje je spomenik. Ono što je Picadilly u Londonu ili Times Square u New Yorku, e to je otprilike Shibuya u Tokiju. Ovdje nema mjesta neplanski načićkanim bijelo-žutim neonkama koje su obješene doslovno na svaku izbočinu i čavao koji slučajno viri iz zida. A ne, ovdje su imena poput Sonya, Toyote i sličnih svjetskih brendova, koji svojim blagim i pomno isplaniranim nijansama njeguju bonton prema oku.

„Oprostite, da li bih smjela zamoliti za trenutak vaše pažnje, ja sam naime reklama i željela bih da vam se u ime renomiranog brenda kao takva predstavim“.
Dok su ove neotesane neonke od maloprije, više onako seljanke bile.
„Bu! Hallloooo, vidi me! Vidi me jebemu kru! Maliiii, pogledaj me, okreni se prema meni, budalo! Vidi ovo, sad žuta, pa sad jos žuća. A vidi sad, jedno slovo svijetli, pa drugo, pa treće! Šta kažeš haaaaa, maaaliiiiiiiiii?! Čiji si ti?“

Stojimo na jednom od hrpe semafora koji krase ovu nenormalnu ogromnu raskrsnicu, sa zebrama u svim mogućim pravcima. Drugi kraj zebre se nazire u daljini i malkice sam skeptičan da ljudi ovoliku razdaljinu uspiju u jednom naletu preći ili pretrčati. Pa samo da bi prešao zebru, treba ti bar jedna pauza uz jauznu i odlazak na WC. Na drugom kraju zebre, u daljini, stoji zid od barem stotinu ljudi koji čekaju na zeleno. U međuvremenu, gledajući lijevo i desno, naša strana broji također nepreglednu masu pješaka. Scena izgleda kao iz filma „Braveheart“ kada dvije vojske stoje jedna nasuprot drugoj i samo čekaju znak da se sjure na poljanu između njih. I znak dolazi u obliku zelenog pješaka na semaforu. U toj sekundi i naša vojska i ona preko puta kreću jurišati jedni na druge. Raskrsnica koja je do maloprije bila čista od pješaka, pretvara se u jedan suludi mravinjak. Sa svih strana naviru ljudi, prema naprijed, nazad, lijevo, desno, ukoso, dijagonalno, horizontalno, okomito, ovako, onako. Otprilike se nalazimo na sred raskrsnice i otprilike mislimo da se krećemo ravno prema drugom kraju zebre, ali odjednom nemamo pojma kuda u ovom krkljancu, tako da smo na kraju nošeni masom izbili na skroz desetu stranu raskrsnice. Opet smo stali na semafor da pričekamo zeleno i krenemo tamo kuda smo pošli i prvi put. I opet su se stvorile neviđene mase ljudi i s jedne i s druge strane ulice. Ustvari na svim stranama, gdje god počinje zebra, stoje stotine ljudi. Sve je čisto, svi uredno čekaju, auti se zaustavljaju na crvenom i raskrsnica je totalno prazna. Pješacima se pali zeleno i nastaje opet totalni kaos. Sa svih strana jurišaju lavine ljudi jedni na druge, mi opet nemamo pojma kuda. Masa nas nosi sad lijevo, pa da bi izbjegli ove iz suprotnog pravca, bježimo desno i opet smo na skroz drugom kraju raskrsnice.



„Ko bi rekao da prelazak jedne raskrsnice može biti ovakva matematika.“
„Stvarno, već i ja sumnjam da nismo dovoljno kvalificirani da pređemo ovu zebru.“
„Eeee, a kad sam ja govorio ajmo upisati seminar kako preći cestu, neee, šta će nam to. Eto sada, a vidi ovo, ajd sad pređi jebenu zebru.“
„Možda da pitamo neku stariju bakicu da nas prevede na drugu stranu?“

U trećem pokušaju smo bili odlučni dokopati se točno one strane ulice, prema kojoj smo krenuli i prvi put. Jednostavno smo se zaletjeli u nadi da će se ovaj put drugi sklanjati pred nama. Ako se ne budu izmicali, jebiga, onda ćemo se zabijati jedni u druge, ali mi više ne skrećemo ni lijevo ni desno. I vidi vraga, funkcionira. Došli smo točno tamo kuda smo naumili. Ovo je doslovno poprište bitke, prsa u prsa, samo malo modernija i miroljubivija verzija. I gledaj tko je na drugoj strani ulice, naši dragi transsibirski suputnici, Luke i Sam. Baš danas su stigli iz daleke Saitame udaljene čitavih 30 km od Tokija gdje su gledali Englesku protiv Švedske. Zahvaljujući novinarskim iskaznicama, imali su privilegiju biti skroz uz teren. Sam nam pokazuje slike Beckhama i ostalih engleskih reprezentativaca u akciji, udaljenih svega par metara od objektiva. Deset minuta kasnije su došle i dvije Japanke, kojima sam uspio zaboraviti imena već par sekundi nakon što su se predstavile. Što nije nužno da su im imena komplicirana. Možda sam ja jednostavno glup.

Cure su rezervirale stol u nekakvom restoranu, što bi ujedno moglo značiti da ćemo nakon dužeg perioda nešto i večerati, a da nije konzerva, list sira ili pašteta. Iako poznavajući nas i našu sreću, vjerojatno će to biti restoran u kojem su specijaliteti upravo konzerve, sirevi i paštete. Na samom ulazu u restoran dočekuje nas konobar i vodi nas kroz labirint separea do našeg stola, koji je naravno isto tako separiran. Valjda da nas ne bude stid kada nam serviraju konzerve. Ali ništa slično tome ne dolazi na stol, nego stiže prava klopa, čak i predjelo. Jedini možda manji problem u cijeloj priči je taj, da nitko od nas nije baš vičan štapićima za jelo. Niti smo imali prilike dosadašnjim načinom prehrane da ih testiramo. Tako da sushi i ostale komadiće predjela prvo ganjamo po tacni, da bi ih onda jednom kada smo ih najnespretnijim načinom uspjeli prignječiti između dva štapića, uredno izgubili na putu prema ustima. One koji su završili na stolu ili u krilu na kraju bi uzeli rukom, pa zatim opet neodustajući od stapića, krenuli ganjati ostatke predjela. Japankama smo bili totalni cirkus, vjerojatno kao da s nama sjednu neandertalci koji nikada nisu vidjeli vilicu, žlicu i nož i onda se krenu bosti s vilicom po obrazima ne uspijevajući iskooridinirati put do usta. Cure su nam pokazale točno tehniku, kojim prstima i kako držati štapiće i jednom kada nas je krenulo, pretvorili smo se u bagere. Grabili smo štapićima šta god se moglo podići. Kada je nestalo predjela, nastavili smo podizati salvete, upaljače, dekoraciju na stolu, čupati jedni drugima dlake iz nosa. Stvarno odlično da su stolovi ograđeni.

Taman kada smo očekivali diplome za uspješno savladavanje štapića, stigli su nekakvi rezanci. Oni su očigledno namjerno poslani, ne bi li nas spustili opet na zemlju i uvjerili nas kako su pred nama još sati i sati vježbanja. Stol je ubrzo izgledao kao poprište masakra. Niti jedan od nas nije uspio zagrabiti rezance, bez da više od pola nije izgubio po stolu, po majici, u majici, po obrazima, vratu, na podu i u krilu. Japanke su nas odmah, čim su se izkontrolirale od prolijevanja suza gledajući nas šta radimo, uputile da se zdjela u kojoj su rezanci smije uzeti drugom rukom i primaknuti ustima. E, sad ovo sve skupa ima puno više smisla. Sad se samo kao vilama trpa i nabacuje u usta. A sve ono što ispadne, pada ravno opet u zdjelu. Ne pitamo ni šta jedemo, niti nas baš nešto zanima dokle god je uskusno. Jedini fokus trenutno, usmjeren je fascinaciji hranjenja sa štapićima. Toliko smo očarani našim novim umijećem, da ni ne kontamo kako čitavo vrijeme ne mlatimo po siru i konzervama, nego se konstantno nižu same delicije japanske kuhinje. Bar meni to tako izgleda, budući da nam stalno nešto novo, ukusno, zanimljivo i nepoznato stiže na stol. Samo ta činjenica da nam stalno nešto stiže na stol, ne ostavlja sumnje da se radi o vrhunskom restoranu koji će nas na kraju propisno oderati po guzovima kada se dotaknemo teme „Koliko je ovo sve koštalo?“
Ali kao što rekosmo, predrasude su tu da bi ih se pobijalo. Tako je i ovaj cijeli spektakl izašao 15-20 dolara po glavi, što je puno ako se uzme u obzir da inače kupujemo po list sira, ali prihvatljivo ako se uzme bilo šta drugo u obzir.

Oznake: transsib, rusija, vlak, prvenstvo, nogomet, japan, tokio


- 10:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.07.2018., petak

Carinik Rambo Amadeus

Imamo još 2 sata vremena, tako da gledamo opet da ugrabimo koju šnitu kruha. I list sira naravno, bez njega ništa. I da ja skontam kako mi nešto nije u redu s lećama, budući da ne vidim baš najbolje, a oči mi poprilično suze. Tek u busu vidimo da s nama putuje i Putnik. Pa i logično nekako. Pitamo ga za Čošu i Alena, ali ispada da je on svakako solo i nema pojma gdje su njih dvojica. Prolazimo kroz cijelu japansku unutrašnjost, sa zapadne na istočnu obalu. Svako malo cesta nas vodi kroz predivne pejzaže i uz ogromna natopljena polja riže, koja ja ne vidim, jer su mi oči natopljene suzama. U neko doba još počinje i kiša, pa kud se kapi slijevaju niz prozor, tud se meni još više suze slijevaju niz lice. Jedva držim oči otvorene i čak i tada samo buljim u sjedalo ispred mene. Svaki pokušaj da gledam kroz prozor u daljinu, izaziva novi val suza.

Ekipa me još zajebava da nitko tužniji od mene, što napuštamo Niigatu. Ubih se od plača. Čak objašnjavaju i Japancima koji sjede oko nas, da sam slomljen i ne mogu nikako prihvatiti da odlazimo u Tokyo. Ja ne znam sada da li više plačem od smijeha ili od spoznaje da sam popušio jebački konjunktivitis. Biće da baš i nisam najbolje oprao ruke jutros, kada sam čistio leće. Al nema veze, evo Japanci me obasipaju maramicama i tješe me kako je Tokyo skroz super. Sada da mogu iskoristiti ovaj put i malo čitati ove zapise o Japanu, saznao bi kako je Japan davno prije preuzeo i pismo i rižu iz Kine i Koreje, pa su ih onda i jedne i druge okupirali. Kako su prije bili totalno nezainteresirani za kontakt i trgovinu sa ostatkom svijeta, dok su danas jedna od najvećih i najmoćnijih ekonomija u svijetu. Kako trenutno putujemo zemljom kojoj svako malo prijeti opasnost od zemljotresa i načičkana je hrpom aktivnih vulkana. E, ali ništa od toga, jer plačem neprestano i jedva uspijevam škiljiti, sad na jedno, pa na drugo oko. Nakon 5 sati mučenja, ulazimo u more ogromnih zgrada oblijepljenih svjetlećim reklamama. Bus nas izbacuje na nekoj stanici, koja je valjda čvorište za vlakove i podzemnu. Ekipa se pokušava snaći kuda trebamo ići, a ja ih samo pratim jedva uspijevajući vidjeti kuda hodam. Putnik zamoljava Japance da nam pomognu, ali najbolje je da to ne čini na engleskom, nego priča s njima na japanskom! Pa da. Nakon onih Japanaca što imaju klub "Croatia", zašto sada ovaj momak iz Splita ne bi najnormalnije progovorio na japanskom? Najnormalnija stvar. Možda mi stvarno već lagano odlazimo u kurac, što od gladi, što ja dodatno od ovog plača. Ispada da je s nama sve ok, izuzev mene, a Putnik je živio prije u Japanu ili je čak i bio u vezi sa Japankom. Tko će ga znati, a ni mi ga ne želimo dodatno ispitivati. Uglavnom ode on svojim putem, a mi u potragu za hostelom kojeg smo bukirali još prije par mjeseci. Snaći se na karti podzemne željeznice je stvarno doživljaj u početku. Ali kako sve više buljimo i škiljimo u kartu, vidi se da je svaka linija posebno obojena, posebno označena i uz još koji dan buljenja u nju, sigurno bi skontali kuda i kako. Pored nas prolijeću ljudi u neprestanoj žurbi, odmah se primjeti da je ovdje tempo života u najvećoj brzini. Nema nikoga da se lagano šeta ili polako s noge na nogu... Tako da nemamo puno izbora nego zaustavljamo jednog gospodina u odijelu koji isto tako srlja nekud. Pripremili smo i adresu i kartu, samo da nas na brzinu upute i da im ne daj Bože oduzimamo dragocjene sekunde. Čovjek kad nas je čuo da se ispričavamo i molimo za pomoć, zaustavio se, spustio aktovku, uzeo kartu i počeo da studira gdje bi nam ta adresa mogla biti. Sad smo se mi unervozili što on to tako polako i skoncentrirano. Ja i dalje samo plačem. Na kraju ispada da ga mi još požurujemo, jer imamo osjećaj da je već i zaboravio da bi trebao da žuri i stiže nekamo. Ostade čovjek 15 minuta s nama, sve dok se sam nije uvjerio u više navrata da smo shvatili i da znamo kuda moramo. Nije mu to bilo dovoljno, nego je htio da vidi hoćemo li stvarno ući u pravi vlak. Mi smo mu se bezbroj puta naklonili, uz stalno ponavljanje "Arigato!" Ja se još dodatno smješkam i lijem suze, tako da se nadam kako smo uspjeli prenijeti našu iskrenu zahvalnost. Nije to samo sjesti u vlak i odvesti se. Morali smo još 2-3 puta presjedati, iz jednog tunela u drugi, s jednog kraja stanice skroz na deseti kraj. Srećom se ekipa snalazi, jer ja poput slijepca samo trčkaram za njima i veze nemam kuda i kako. Stanica gdje bi nam hostel trebao biti, je već predgrađe Tokya, na putu za aerodrom. Ulica koju tražimo se proteže uz prugu, a hostel je srećom svega par minuta pjehe. Dolazimo pred mramorne stepenice i klizna staklena vrata. Provjeravamo još jednom na zgradi da li je to stvarno točan broj. To je to. Ulazimo unutra, kada ono recepcija, ispred kožne fotelje, a recepcionari u bijelim košuljama, crni prsluci i crvene kravate.

"Ja mislim da smo se mi zajebali. Ovo je neki hotel."
"Jebiga piše ta ulica i taj broj."

Provjeravamo na recepciji da li imaju naša imena i rezervacije i da li je to ipak hostel kojeg tražimo. Sve je u redu. Provjeravamo još jednom da li je to i ta cijena koju smo platili. Sve štima. Još prije par mjeseci smo platili hostel i to je bila nekakva, s obzirom na Tokyo, super pristojna cijena od 30-40 dolara za noć. Recepcionar nam daje svakome po ključ, a mi pokušavamo objasniti da nema potrebe da imamo pet ključeva od sobe, jer smo ionako stalno zajedno. Možda eventualno dva za svaki slučaj. Sad njemu nije ništa jasno. A nama još manje, gledajući njega da se čudi. Na kraju uzima sve te ključeve i govori da pođemo za njim. Upadamo svi u lift i odlazimo na osmi kat. Hodamo dugačkim balkonom i čovjek se zaustavlja ispred jedne sobe i otključava ju. Mi se zahvaljujemo i da ćemo svi unutra, on pušta prvoga od nas, a nas ostale zaustavlja i vodi do druge sobe. Ovih pet ključeva znaći da svatko od nas ima svoju sobu! Mi ne možemo vjerovati, jer smo očekivali da ćemo biti svi u jednoj sobi i to još sretni ako smo sami, bez još dodatno 10 ljudi. Objašnjava nam još da je ovdje običaj izuti se prije ulaska u sobu i pokazuje na papuče koje stoje odmah kraj ulaznih vrata. Kasnije smo saznali da se čak plaća i kazna ako te uhvate sa cipelama u sobi. Zahvalili smo se, preuzeli ključeve i razletili se po sobama. Ulazim u svoju sobu u kojoj je debeli tepih, bračni krevet, TV, klima, balkon, radni stol, WC sa školjkom, ne tuš nego čak kada i ne mogu da suspregnem suze od sreće koje se ionako neprestano cijede niz obraze. Pa ako je ovo hostel, kakvi su onda hoteli u Japanu? Na krevetu nalazim i uredno posložen kućni ogrtač, koji je zapravo japanski kimono. Bacio sam se koliko sam dug i širok na krevet i mislim da sam još nekoliko puta odskočio prije nego sam ostao ležati obgrljen ovim madracem. Tek sam se sada sjetio da nisam izuo patike. Nakon što sam se na brzinu raskomotio, odlazim do ostalih, ne bi li se uvjerio da ovo nije možda kojim slučajem samo moja soba ovakva. Ivanović i Toma su već u kimonima i dok su zauzeli karataške stavove, urlaju jedan na drugoga



„Sotoooo! Aaaarigatooo!“.
„Tamagoći, horrrrriatooo akašiiiii !“
„Japanska buba, to sam ja, ha-sa!“
Brane je već našao neku utakmicu na TV-u. Suman i dalje ne može vjerovati koliki mu krevet stoji na raspolaganju.
"Ja u životu nisam ni bio u boljem hotelu.“
„Sootooo!“ Ivanović se ponizno klanja. Ostatak večeri smo sva petorica pretežno japanski pričali. Valjda iz poštovanja prema hostelu.



Jedva sam čekao da skinem ove leće iz očiju, otuširam se i isprobam kraljevski krevet. Nakon 2 tjedna na okupu, ovo je prvi put da se grupa rasformirala, da ne spavamo zajedno. Ne znam kako da reagiram na ovu novonastalu privatnost, tako da čim sam otišao u sobu, skinuo sam se gol. Eto, imam svoju sobu i biti ću u njoj gol. Tako sam siguran da ne kršim nikakvu japansku tradiciju, ovako nemam ništa na sebi. Nakon nekog vremena postao sam sam sebi nezanimljiv i zaspao čim sam dodirnuo jastuk.
Neko udara po vratima. Jedva uspjevam jedno po jedno oko otvoriti. Kako sam ih otvorio, tako sam jedno po jedno opet zatvorio. Opet neko lupa. Iznenađujem se koliko je krevet visok. Nisam morao ustati, samo sam sišao s njega. Otvaram vrata, a sunce mi udara ravno u glavu.

"O Sumane, di si." Prekrivam rukama oči dok se ne naviknem na ovu svjetlost. A Suman kao svetac, sav blješti okupan suncem.
"Što si ti gol?"
"Ha? Zar jesam? U jebote stvarno sam gol!"
"Pa zar ne bi trebao onda staviti ruku na muda, a ne na oči?"
"Pa ne ide mi sunce u muda, nego u oči. Ne znam ni zašto sam gol."
"Treba si se riješiti leća, a ne sve skinuti sa sebe."
"Ma to ja da ubrzam oporavak, ko će ga znati."
"Kako oči?"
"Odlično. Taman dok mi ova svjetlost udara direktno u glavu, vidim sjajno. Hoš ući?"
"Neka, aj se ti spremi, a mi smo kod Tome ovdje. Pa ćemo na dnevnu porciju kruha i sira."

Mislim da sam 100 sati spavao u komadu. Srećom oči su se oporavile, iako su još crvene, bar ne suze više. Nisam to nikada imao do sada, pa sam se usrao od straha kada sam pomislio da bi ta infekcija mogla možda i par dana potrajati. Što je poprilično loše u trenutku kada je čovjek možda jednom u Japanu, i to na par dana. I baš tih par dana da ne vidi ništa, nije baš idealno.
Otišli smo do lokalne samoposluge da bi već tu otkrili skroz novi svijet na policama i u frižiderima. Onako kako su kod nas zapakirani ćevapi i pljeskavice ili mljeveno meso, tako ovdje stoje fileji od tune, sushi, meso od morskog psa i još hrpa neke ribe za koju nikada čuli. Ali ono oko čega ostajem raskolačenih očiju, iako su taman nadošle, jest file od kita i meso od delfina. Najnormalnije upakirano, celofan, cijena. Ima čak i obiteljsko pakovanje. Više me čudi da nije pakovanje za cijeli kvart, ipak je riječ o kitu. Valjda je ta silna riba i razlog zbog čega je prosječna starost Japanaca 80 godina i s time su narod sa najdužim životnim vijekom na svijetu. I najvećim žbunjem među nogama.

Jebote gdje je Japan, a gdje smo mi... Ljudi jedu sirovu ribu! Ništa gradele, prženja, brudeti. Zamišljam da oni imaju strast prema janjetu poput Balkana... Rezali bi tanki sloj sirovog janjećeg buta i onda to obmatali oko komadića paradajza i luka. Taj janjeći sushi bi onda umjesto u soju, umakali u rastopljenu reskavo-ljutkastu svinjsku mast. Dobivenu naravno od svinja koje su uzgajane na japanskim planinama, tovljene runolistom i kompjuterskim čipovima koji u Japanu niču na slobodnim površinama poput ambrozije. Samim tim te svinje ne provode dane valjajući se u blatu, niti ih se drži u svinjcu. One sjede u čistom, ispijaju čaj svako poslijepodne, neke od njih igraju čak i kriket kako bi njihovo meso imalo poseban okus. Naravno da te svinje znaju i karate, te još jedno stotinjak drugih borilačkih sportova, ali ih upražnjavaju samo u samoobrani, jer su po prirodi miroljubive. One plaćaju i porez, imaju sva prava jedne moderne svinje pa tako i uplaćeno zdravstveno koje im baš i ne koristi na duže staze, jer ih se na kraju zakolje i pojede. Ali ne bez da ih se pitalo, da li se slažu kako bi se njihovi organi upotrebljavali u daljnjoj prehrani i bez da su svojevoljno potpisale. A to manje više svaka učini, jer su po prirodi solidarne i socijalne, te su svjesne njihove neosporive uloge u prehrambenom lancu. Da, to je Japan. Poprilična razlika nasprem Balkana.

Krenuli smo u potragu za internet kafićem, da vidimo šta ekipa piše na onoj našoj stranici. Šetamo predgrađem Tokya koje je natiskano kućama do 3-4 kata i prekriveno telefonskim žicama i stotinama razvodnih kablova.

"Možda ako budemo pratili koji od ovih kablova, dovest će nas ravno do internet caffea."
"Može biti, a možda stignemo i do nuklearne elektrane."
"Pa oni sigurno imaju internet."
"A i kavu. Možda im je jedino voda malkice radioaktivnija, al zato staviš malo više šečera da razbije onu gorčinu."

Nismo našli internet, ali smo zato nabasali na ogromno baseball igralište, gdje je valjda taman utakmica mlađih uzrasta. Parkirali smo se na okolni brežuljak da vidimo koji su to japanski nadolazeći talenti. Jedan baca loptu, drugi ju pokušava pogoditi palicom. Ako ovaj sa palicom ne pogodi loptu, onaj drugi mu ju baca ponovo. Ako ovaj sa palicom kojim slučajem uspje zviznuti lopticu, onda još mora trčati ko sumanut okolo naokolo. Ispada da mu je bolje da ne pogodi lopticu. Trebalo nam je tako dobrih pola sata da shvatimo kako uzaludno promatramo događanja na igralištu, budući da veze nemamo o baseballu.
Zato smo se premjestili niže prema rijeci, gdje smo sjeli da promatramo ljude kako pecaju. I za divno čudo, ljudi pecaju identično kao i kod nas. Nikakve sulude tehnologije, nikakvi digitalizirani štapovi sa navigacijskim udicama ili male podmornice koje ganjaju ribu po rijeci. Čak nam jedan gospodin nudi da i mi zabacimo štap koji put. Nakon nekog vremena dobili smo neobjašnjiv osjećaj da je možda suludo od dva dana u Tokyu, jedan dan provesti pecajući u predgrađu tog grada.



Zato smo ipak krenuli u istraživanje ovog metropolitskog mega mravinjaka. Otprilike 30 ili 32 milijuna ljudi živi u široj okolici Tokya. Sad, dva milijuna gore dole, zar je bitno? Usporedbe radi, Zagreb uz najveće napore jedva navuče milijun stanovnika. Iako nije nikakav "rush hour", vrijeme kada poslovnjaci putuju na posao ili sa posla, podzemna je puna. Gledajući najveća čvorišta podzemne željeznice, izašli smo otprilike negdje gdje smo pretpostavljali da je uži centar. Nemamo nikakav plan grada, nikakav vodič, ne želimo ga ni nabavljati. Idemo tamo gdje nas put nanese. I put nas nanese na carsku palaču, tj. carski otok u sred grada. Kao što su prije dvorci bili okruženi kanalima, tako je i ovaj čitav kompleks u kojem stanuje japanski car, okružen vodenim kanalom. Nekakva rezidencija na drugoj strani obale se ni ne vidi, sve je ograđeno gustim zelenilom.

"Zamisli, nisi predsjednik, ni ministar, nego car!"
"I ljudi koji rade za tebe, svaki put kad te vide, govore – đe si care!"
"Pa isto mu je onda ko i Rambo Amadeusu. To i njemu govore kada ga vide."
"Još je on mega car. Ovaj japanski je samo car."
"Vidiš to ti je razlika između mega cara i samo cara. Rambo može fino otići i sjesti na terasu uz more i uživati na suncu uz kavu. Japanski car nema šanse da sada odšeta iz ovog kompleksa i tek tako sjedne negdje na kavu. Prolista novine, gleda minjake koji prolaze. Nula bodova. Mora da bude tu iza ovog zelenila."
"E zato jadan sebi misli, majko mila kada ću ja biti ko Rambo? Mega car!"
"Zato Japan stalno radi na novim tehničkim dostignućima, izumima, svake godine povećavaju ekonomski rast. Sve to da japanski car postane napokon mega car."
"I da može na miru otići na kavu, uz more. Gledati minjake."
"A Rambo to sve već sada ima. Jebiga, ne možeš uspoređivati Crnu Goru i Japan. Ipak se zna nekakav standard."



Odjednom nas i sa lijeve i sa desne strane prestiže 30-ak cura u sportskim gaćicama, bijelim potkošuljama i dugačkim bijelim dokoljenkama. Pošto im stojimo na putu i prije nego se krenu zabijati u nas, počeli smo i mi trčati zajedno s njima u grupi. Mislim da im samo otežavamo, jer su se sada sve počele smijati i hihotati na glas. Starija žena u trenerci, koja trči zadnja i ne doživljava to sve tako urnebesno, u nama vidi isključivo uljeze koji ometaju njene cure u isplaniranoj rekreaciji. Nakon nekoliko metara smo ipak odustali, jer nam je prošlo kroz glavu da bi ova mogla odjednom početi vrištati, isukati samurajski mač i s njime nas ganjati oko carskog otoka. Podsjetilo me to sve na moje dane u osnovnoj školi. Tako nas je i naš nastavnik tjelesnog znao upregnuti oko čitavog kvarta. Morali smo svi imati plave gaćice i bijele potkošulje. Nakon što bi nas pregledao da li svi stvarno imamo dogovorene uniforme, poslao bi nas da trčimo dva kruga za zagrijavanje, ne oko igrališta, nego oko čitavog bloka zgrada. Najbolje je bilo što pola te rute prolazi ispred gradske pijace, pa smo u neko doba bili prisiljeni zabijati se u more snaša i padati preko njihovih cekera punih jaja, paprika i krompira. Vrlo često prvi u tom zagrijavanju nije bio nužno najbrži, nego onaj koji je slalomom uspio izbjeći sve te snaše i cekere.

"Možda je ovo bila carska garda?"
"Pa nije Gaddafi, nego japanski car."
"Pa što ne bi i japanski car imao na desetine djevica koje su u svako doba spremne žrtvovati svoja mlada tijela za dobrobit domovine. I cara naravno."
"A on leži u hladovini i samo podigne mali prst, tek toliko da se jedva i primjeti. Njih nekoliko ga odmah okruže, a on im tonom starog mudraca kaže – Djevojke, osjećam da nam prijeti velika opasnost."
"Da, i mislim da je u interesu države da se skinete gole i pobacate po meni. Japan će vam biti vječno zahvalan."
"Baš me zanima da li riječ carinik vuče svoje porijeklo od cara."
"Pa moguće, sigurno je to carski sluga."
"Znači svi oni carinici kod nas na granici, eto konkretno na mostu u Slavonskom Brodu, u biti rade za japanskog cara."
"Pa sigurno. Zato su i vas tjerali da trčite oko pijace. I vi ste trebali u jednom trenutku da se bacate goli po caru."
"A mi mislili da smo Titovi pioniri. Kakav grandiozan zajeb."

Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, prvenstvo, Putovanja, japan, rambo amadeus


- 11:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.