18.06.2018., ponedjeljak
Šesti dan
|
Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar. Otvaram oko i gledam u svaku onu nit na tepihu. Zašto li je sada tepih na sred pašnjaka? Pokušavam odlijepiti obraz i podići glavu od tepiha, ali me nikako ne ide. Zatvaram usta i sada tek kontam da su bizoni valjda san, a da sam ja žvalio tepih dok sam spavao. Usta su mi tako suha, da imam osjećaj da mi je netko postavio lamperiju u usnoj šupljini. Možda imam i prepariranog fazana obješenog oko kutnjaka. Stvarno ne znam kada smo se onesvijestili, što na kraju krajeva i ide u prilog nekome ko se onesvijesti. Da ne zna kada se to dogodilo. Utrpan sam u vreću za spavanje i ležim na podu. To sam za sada saznao. Ne mogu se pomaknuti. Glava mi je sigurno poput onih ogromnih Staljinovih ili Lenjinovih glavuša, koje su postavljene po ruskim trgovima. Samo što ova moja još i boli, pored toga što je teška i ne mogu je ni pomaknuti. „Eeee, jjjeeeeessiii žiiiiiiv?“ čujem najsporiju i najbezvoljniju verziju Braneta da komunicira, ikad. Opet mi ne uspijeva da podignem glavu. „Ma evo...“ „Dobro je. Počeo si hrkat, pa sam gledao da te pogodim s nečim. Pa nisam ništa drugo imao pri ruci, nego konzervu od kikirikija.“ „Jel?“ „Ma da. Al nisam mislio da ću te spizditi ravno u glavu. Zato pitam jes živ, al eto, biće da si živ, pa samo toliko da provjerim.“ „Jao glava mi se raspada, al sada nemam pojma jel me boli zato što si me spuco tom konzervom ili je od mamurluka.“ „A jebemu, vidiš na to nisam ni pomislio.“ „E jebi se, a baš bi volio da znam takve stvari. Možda sam totalno otporan na konzerve od kikirikija.“ Hvatam se rukom za nogu od kreveta, ne bi li se bar malo pomaknuo iz ovog položaja. Odjednom s kreveta na kojem Toma potrbuške leži prolomi se britki, nazovimo ga veseli jutarnji prdež. „Jaoooo ljudiiii bježmooooooo!“ Smije se Toma, mumljajući s glavom zagnjurenom u jastuk.  Toliko mi je ovo sve urnebesno, čak se nekako jedva i smijem, al generalno se osjećam kao da me kamion pregazio. Pokušavam se podići, al nemam snage, nego ostajem zgrbljen i naslonjen na vrata od kupea. U slijedećih sat vremena se svi jedva pomičemo, ali je to sve tako polako i bolno, da bi netko pomislio kako je među nas grunula bomba, pa sada još ošamučeni pokušavamo doći sebi. Tegoba, bol, žeđ, sparina, zlo i naopako. Gledam ove moje bilješke o našem putovanju i informacije o Rusiji, sve je zgužvano i natopljeno votkom. Jedva se natjeravam da odem do WC-a. A najradije bih opet legao da buljim u svaku onu nit na tepihu, dok me san ne odnese među bizone. U WC-u pokušavam očistiti leće i staviti ih opet u oči. Ruke mi se tresu kao da su na centrifugi. Imam neki osjećaj da svaki put kada sam ja zabavljen čišćenjem leća, što zahtjeva par sekundi koncentracije i higijene, vlak se zatrese. Pa opet ganjaj leću po lavabou, po podu, pa ju opet čisti, pa opet probaj staviti u oko i spucaj se pri tome bar 10 puta u obrve, u nos, pa ju tek onda ubodem u oko. Da bi skontao kako me žulja, jer je nisam najbolje očistio, pa ju opet vadi, pa čisti, pa ona po ko zna koji put ispadne, pa do kurca više! Još alkohol isparava, vruće mi je, mali zatvoreni prostor, znojim se kao da sam u sauni. Eh, kakav li je onda merak zube prati, nakon ove kalvarije s očima. Te kutnjak malo, pa sjekutići, pa lijevo, pa desno, gore dole, sapunjanje i trljanje u nedogled. Ne moram to raditi sagnut kao kada stavljam leće, nego sam se fino ispravio, protegnuo, perem zube i gledam u plafon. Ništa ne ispada, zubi stoje na mjestu, čak donekle i pomaže što mi se ruke tresu i glume centrifugu. Mogu i da se gledam u ogledalu dok ih perem, mogu i da sjednem na WC školjku, mogu da cupkam u mjestu. Dok moje zube perem zubnom pastom „Aquafresh“, ja mogu sve. Uz zubnu pastu „Aquafresh“ moji zubi su sretni. Sretan sam i ja, jer s njom mogu sve. Mogu i da se zaserem po majici, kao što sada upravo vidim u ogledalu. Pola majice sam isprolijevao vodom uklanjajući zubnu pastu, opet sam sav mokar i još uz sve to, na majici imam tragove kao da sam bludničio sam sa sobom. Koja fenomenalna riječ. Bludničiti. I to sam sa sobom. Sa mojim bludnikom. Sjetih se kako me uvijek bilo stid tako nešto ispovijedati, kada bi u crkvenom kalendaru došlo vrijeme ispovijedanja. Obično je to pred Božić ili Uskrs. Onda bih, dok sam stajao u redu obično kroz glavu provlačio sve moguće načine, kako bi mogao objasniti svećeniku, koji je to moj najstrašniji grijeh sa 13 godina. „Moja zadnja ispovijed je bila prije pola godine.“ Tu bih u startu slagao, jer je bila prije godinu, al mi nekako neugodno da se nisam godinu dana ispovijedao. „Od moje zadnje ispovijedi obludnih totalno. Toliko sam ga obludnjavao da mi je evo ruka otpala, ne mogu više šake stisnuti od bludnovanja. I svađao sam se s mamom i tatom i sestrom, nisam redovno molio, ni išao u crkvu.“ Molim te daj mi 10 Oče Naša i Zdravo Marija, blagoslov i da mogu ići. Ili sam čak razmišljao stojeći u redu, da li se iko ikada usudio ući unutra i reći „Drkao sam! I streljajte me sada. Drkao sam jer mi je 13 godina, jer mi se diže na sve živo i neživo, drkam ga non-stop, na lijepe, na ružne, na sisate, na guzate, na zubate, na debele, na ogavne, na modele, na porno glumice, na komšinice, na prijateljice, na životinje u dokumentarcima, na tratinčicu, na drvo, na fasadu, dok gledam horore ja ga drkam, mogao bi da ga izdrkam na crveno na semaforu, da nisam sada ovdje negdje bi drkao. 13 mi je godina, jedino o čemu razmišljam je o drkanju. I ljutio sam mamu i tatu, sestru, nisam redovno molio, niti išao redovno na mise.“ Ne znam. Na kraju bi ušao unutra i rekao samo da sam ljutio mamu, tatu, sestru, nisam bio redovan ni u molitvama, ni na misama. Na pitanje koje je samo po sebi čudno, da li sam imao bludne misli ili radio bludne stvari, naravno da nisam. Dobio bih par Oče Naša i Zdravo Marija, odmolio i otišao kući bludničiti. Vraćam se u kupe, u mokroj izbludnjeloj majici, ali svjež ko rosa i pijan i dalje ko krava. Taman razmišljamo hoćemo još malo sjediti, pa onda u restoran ili ćemo odmah u restoran, kad eto ti našeg Groundhoppera. Došao malo u goste. A mi, loši. Polupijani, polunikakvi, pokušavamo da se razbudimo, tek dolazimo sebi, moglo bi se reći da ni najmanje nismo spremni na goste. Što ne znači, da ne treba biti krajnje ljubazan i dobar domaćin. „Ooo, kako smo danas? Jeste izlazili sinoć negdje u disko?!“ I tu se čovjek nasmija samom sebi, onako kako se već smije neko ko je siguran u to da je provalio jedan iz repertoara svojih odličnih štoseva. Dodatni smijeh s visoka, bez previše emocija, samo da se naglasi da je izrečena fora i da je vrijeme za smijeh. Poput publike u serijama. Kada se publika nasmije, onda znaš da je to valjda smiješno, pa ako ti nije smiješno, kreneš u sebi preispitavati svoj smisao za humor. Hm, tek sada vidim da se nikome ne priča s njim, pa čak ni reda radi. I ako uskoro neko bilo kakav zvuk ne proizvede, postat će baš neugodno. Mrzim takve situacije. „E da smo samo izašli“, ipak ću ja bilo šta blebetati, prije nego me neka nelagoda ne proguta „nego je disko bio ovdje kod nas, u kupeu. Čak je bilo još ljudi sa strane, prava fešta.“ Gleda nas repić nekako, kao da traži odgovore, objašnjenja, još više informacija. „Baš smo se pitali čitavo vrijeme, gdje ste vi?“ Reče Brane ko fol vrlo svjež i budan, čak i je obrve podigao dok je to izgovarao. Ivanoviću se pljuvačka omakla niz bradu, prije nego što se zaustavio da se iskreno nasmije na ovu reakciju. Mislim da nam gost sada čak i mrvicu ljubomorno djeluje, onako na prvu. Tako da skreče temu opet na sebe, kako mu je dosadno, jer nitko više u kupeu ne želi s njim igrati društvene igre. Zato što on uvijek pobjeđuje. Mi se pogledavamo... al hajd. Zatim se naslonio na vrata i pita nas: „Jeste li vidjeli krajolik kroz koji prolazimo zadnje vrijeme? Nisam baš nešto oduševljen, očekivao sam puno više.“ E sad stvarno slažemo face, uzdišemo, kopamo po torbama, vrtimo očima i stvarno mu najjasnije moguće dajemo do znanja, kako nam se ne da s njim pričati. Pogotovo kad ovakve pizdarije izvali. Srećom nije mu trebalo crtati, pa je otišao dalje šetati vagonom. „Prolazimo bespućima istočnog Sibira, tajge, stepe, tundre, rijeke, jezera, drvene kućice uz prugu, pitaj Boga šta već sve. I on je očekivao više...“   „Da, sibirskog tigra kako uz prugu žonglira na biciklu i pije koktel.“ „Jao sibirski tigar, sad mi se vraća film i Toma i priča o tigru čitavo jutro i Tatjana. Jebote, ko da je bilo prije par dana. Mislim da mi je votka izbušila rupe u mozgu.“ „Da rupe, imam kratere u glavi.“ „Kao ovaj prijatelj jedan, kad je nakon prekida s curom, imao fazu agresivnih uleta curama. Nakon što bi im filozofski ispio mozak, onda bi im govorio da u glavi imaju samo papir na kojem piše mozak. E tako i ja sada imam samo ceduljicu, na kojoj čak ni ne piše ništa.“ „I šta bi onda te cure na to?“ „Ništa, obično bi im se svidjelo što je netko za razliku od onih što se ulizuju i daju komplimente, neobično neotesan prema njima. Pa bi otišle s njim kući, da ga barem kroz sex pokušaju pripitomiti.“ „Ajde, bitno da je happy end.“ Nekako smo se dogegali do restorana, ne znajući kuda bi sa sobom. Znali smo samo da moramo otići iz kupea i napustiti bar na neko vrijeme sinoćnje poprište totalne devastacije. Sjedimo za stolom, zgaženi, umorni, i dalje pijani, al nekako opet svi odlično raspoloženi i zadovoljni samima sobom. Kao da smo odradili nekakav dobar posao, pa sad zasluženo sjeli na kavu. Sretni jer počinje još jedan dan u restoranu, naručujemo kavu, otvaramo kutiju cigara, blejimo kroz prozore u ove predivne slike prirode, imamo pijanu i neprospavanu noć iza nas i osjećamo se baš zadovoljno. Ne znam, imao sam osjećaj da ćemo ispizditi u ovih tjedan dana u vlaku. Sada, meni je svaki dan super. Mogao bih ovako još danima. Sa ovim ljudima, ovakvom zdravom atmosferom i zezancijom, ovo je duhovno lječilište na tračnicama. Nema veze što smo još pijani i svi dijelimo onaj blesavi zatupljeni osmijeh sa lica. Ovo je izuzetno objektivna analiza pod blagim utjecajem votke i sigurno je dobro, kratko se preispitati i postaviti pozitivne temelje na početku svakog dana. Iako je sigurno već poslijepodne, al ko će to sada sve pratiti. Uz današnji tempo života, eto jedva da odspavaš do 12, nisi se ni pošteno umio, sjedneš na kavu i već je poslijepodne. Danas čovjek jednostavno nema vremena za odmoriti se. Eto. A kamoli još naći vremena za kakav hobi. Zato danas nećemo žuriti. S merakom ćemo sjediti ovdje, promatrati krajolik i trijezniti se. Dobro da vidimo gdje smo otprilike i šta smo sve fulali za vrijeme ovog zadnjeg pijanstva, koje traje... pa od jučer. Dakle, prošli smo grad Čitu a da nismo primjetili. Ili jesmo? Stvarno se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I prošli smo skretanje za manđursku liniju, koja zaobilazi Mongoliju i ulazi ravno u Kinu, kroz Manđuriju prema Pekingu. To smo definitivno fulali. Dobro, to je manje više to, hajde nije tako strašno. Kako stoji na karti, sada kada bi išli samo ravno, došli bi u Belogorsk. Ali između Čite i Belgorska, stoji Kina. Jedan ogroman dio kineskog teritorija se usijeca u Rusiju, tako da mi sada pravimo pozamašan polukrug oko Kine, koji nas sigurno košta pola dana ili možda čak čitav dan dužeg putovanja. Što iz ove pozicije gledano, nemamo ništa protiv. Jesmo rekli da se danas ne žurimo. Zato vozi Miško, što se nas tiče napravi polukrug skroz do Sjevernog polarnog mora, pa nazad prema Kini. „Fulali smo još jedan grad.“ „Zar opet? Koji?“ „Čitu.“ „Obližeš mi kitu!“ Nakon poduže pauze i smijanja od srca ovim naglupljim, ali i najdražim forama: „Pa nismo ju fulali, stajali smo na stanici, još smo se smijali što se grad zove Čita. I što se tebi ipak liže kita. Čak smo se i popeli na stepenice iznad stanice i slikali kolodvor.“ „Ma kada to sve molim te?“ „Pa jučer, a blente, pa nisam ja jedini bio, nego smo svi bili vani. Još je vlak malo duže stajao, zato smo se i popeli na taj nadvožnjak iznad vlakova i slikali još i stanicu i zgradu i vlakove.“ „Ja ne znam, jesam ja prolupao ili ti sad zajebavaš ili je meni stvarno ova votka napravila rupe u memoriji.“ „Šta se ničega ne sječaš?“ „Ja... ne znam. Al ni u magli, ništa, nula bodova. Znam da smo pili ovdje u restoranu i poslije otišli u kupe.“ „Da. I još dok smo bili u restoranu, stali smo u Čiti i teturali tamo po nadvožnjaku i slikali se.“  Kasnije kada smo se vratili kući i izradili tih stotinu i nešto slika, među njima je bilo i par fotografija na kojima se jasno vidi da stojimo na stepenicama iznad vlaka i u pozadini zgrada na kojoj ćirilicom ogromnim plavim slovima piše Čita. Taj grad je isto tako jedan u nizu gradova ili mjesta kojeg njeguje ista sibirska priča. Podigli su ga Rusi, Tatari, Kinezi, Mongoli i sigurno još koji narod, možda Argentinci, ali je svoj procvat doživio tek kad su sa zapada stigli protjerani Decembristi. Da li je Robert Prosinečki možda jedan od potomaka u našim krajevima? Kao i svuda gdje su se pojavili, donijeli su pamet i znanje, a naletjeli na prirodna bogatstva. I mrd vamo, mrd tamo, pokrenuše industriju, proizvodnju i zatim i trgovinu sa dalekim zapadom. Ljude povuklo sa svih strana trbuhom za kruhom, te se grad do te mjere razvio, da su ga kao slijedeću razvojnu stepenicu zatvorili. Za strance, pa i za Ruse opet, koji nisu imali šta tražiti u Čiti osim ako ne rade ili borave u tom gradu. Točnije, zabranjena lokacija je bila van grada, a lokacije su nazivane po udaljenosti u kilometrima od nekog većeg grada u blizini. Tako je ta lokacija poznata kao Čita-46. Što je u tom slučaju značilo da je 46 km udaljeno od Čite. Kako bi s tim nazivima zavarali nekoga, za koga se pretpostavlja da je pratio sva ta šifriranja, često bi mijenjali brojeve iza naziva ili barem njihovo značenje. Tako je Čita-46 ili Gorni, kako se danas zove, zapravo gradić udaljen 100 km od Čite. E zašto onda -46? Zato što možda dio pruge koji se od transsibirske pruge odvaja prema toj lokaciji, iznosi 40-ak i kusur kilometara. Te tajne lokacije ili zabranjeni tj. zatvoreni gradovi nisu bili nigdje zacrtani. Niti je bilo putokaza, niti su bili zabilježeni na kartama Sovjetskog Saveza. Vjerojatno je jedino poštar znao put do tamo i KGB-ov čovjek koji je pratio poštara. I tako bi godinama poštar vozio svoj motorić po sred tajge, a ovaj drugi bi u kožnom kaputu sa svojim Moskvićem u maniri velikih agenata, vozio 50 metara iza poštara. U autu prekrivenom šibljem i granjem. Tako da ostane zakamufliran. Poštar se pravio da ne primjeti ništa, a KGB-ovac bi bio uvjeren da je sve te godine nevidljiv. Eto, i šta se onda pitam kako nismo ništa vidjeli. Nije ni čudo da smo prošli odvajanje za kojekuda, kad ništa nigdje nije zacrtano, niti ima putokaza. Čovjek bi pomislio svuda naokolo samo prerija i stepa, kad ono malo dalje sve vrvi od života. Čita-46 i još hrpa gradova su i dan danas zatvoreni. Postoje kućice i rampe kao na granici. Postoje i vojnici s puškama pored tih rampi, na ulazu u grad. Konkretno, u Čiti-46 je valjda stacionirana ruska raketna divizija. U nekom drugom zatvorenom gradu je proizvodnja urana, negdje je proizvodnja kemijskog oružja ili možda samo kemijskih olovaka. Kako li je biti rođen i živjeti u zatvorenom gradu? Možda sve prolazi, nitko te ne gleda čudno ni ako si panker, ni kriminalac, ni drugačije seksualne orijentacije nego večina. Al nedo Bog da se izjasniš, kako bi možda otvorio hotel ili iznajmljivao sobe. Bio bi odmah izopćen iz društva i zajednice. Gledali bi na tebe kao na luđaka. A kroz tvoje vene teče gostoprimiva krv, želiš ljude dočekivati, ugoščivati, pružiti im prenočište i večeru i sve to je samo jedan neostvarivi san. Jer u zatvoreni grad nitko ne dolazi. A ovi koji tu žive i rade, ionako imaju smještaj. I onda popizdiš. Iz revolta si preko cijelih leđa istetoviraš Holiday Inn. Na to sve te sugrađani spale na lomači, dok ti poput Bravehearta umjsto „Sloboda“, urličeš „Hootteeelllll“! I odčekiraš se s lomače u vidu dima. Prepričavamo jutrašnje doživljaje i umiremo od smijeha pri pomisli na Tomu i njegovu konverzaciju o tigru, sa našom dragom babuškom. Pokušavamo povezati šta se tu sve uopće izdogađalo čitavu noć, ko je sve bio u kupeu, odakle u cijeloj priči tigar i rasprava o istome, skoro do ranih prijepodnevnih sati. Restoran izgleda puno bolje nego jučer ili prekjučer. Skoro da i nema kartona s pićem, osim dva stola koja su zatrpana robom. No i to se raščistilo na slijedećoj stanici. Direktor sjedi i uz šalicu kave sve pomno zapisuje u ogromnu knjigu, koja je izgledom ista školski dnevnik. Ostali zaposlenici restorana istovaraju kartone, a vani ih lokalci utrpavaju u one fenomenalne ruske „krušne“ kombije. UAZ-452 ili kako ih Rusi zovu Buhanka (kruh ili možda kifla), nisu se baš natjecali u dizajnu, ali su zato u sičušnoj grupici vozila, koja su mogla upaliti na žestokom sibirskom minusu, te isto tako savladati svo to blato, tajge i divljinu kroz koju su se i kretali. Udarnički sibirski kombi, koji služi svojoj svrsi. I što ga više gledam kroz prozor, sve više ga uspoređujem sa prelijepom, neiskvarenom i jednostavnom seoskom djevojkom. Koja ni ne zna da tamo u dalekom svijetu glamura, postoje napucane, našminkane, napudrane i natapirane ljepotice. E tako je to sa Buhankom. Negdje daleko postoje đipovi ili SUV-ovi od BMW-a ili Mercedesa, koji za svog vijeka nisu vidjeli blato ili kakvu momačku bareštinu. Dok ovdje, ova jednostavna, radišna Buhanka, gleda svoja posla i jebe joj se živo za glamur. UAZ-452 služi svojoj svrsi. Da ga se natrpa kartonima punim votke, koje će on poslužno prebaciti kroz blato i bare, kroz brda i doline, kroz korita rijeka, od točke A do točke B. I to je to. Jednostavan i prost do savršenosti. Usput rečeno, UAZ (Uljanovski Avtomobiljnji Zavod) je rezultat strateškog premještanja industrije i proizvodnje sa zapada na istok, ne bi li za II. svjetskog rata pala nacistima u ruke.  Tako je iz Moskve tvornica vozila premještena istočnije u Uljanovsk, gdje je 1941 nastao današnji UAZ. U gradu na Volgi koji je sasvim slučajno i rodno mjesto Vladimira Ilijiča Uljanova, mrvicu poznatijeg kao Lenjin. Kada se on rodio, grad se još zvao Simbirsk. No čovjek postade simbolom komunizma, a nakon njegove smrti, Simbirsk postade magnet za komuniste, kao Međugorje za katolike. I šta će Sovjeti nego opet promijeniti ime grada i nazvaše ga njemu u čast Uljanovsk. Danas se tu ne proizvode samo sveprohodni UAZ-ovi, nego i ona teretna mrcina od aviona Antonov, kao i putnički modeli Tupoljeva. Kao da je poslije Titove smrti, Kumrovec prozvan Brozov i da se tamo premjestila Zastava iz Kragujevca, Đuro Đaković iz Sl.Broda i ajde možda još kakvo brodogradilište. Pa kad tisuću radnika sklepa najnoviji prekooceanski tanker, porinu ga niz breg na obližnju livadu. I uz osmijehe i veliku svečanost, predaju naručitelju ključ u ruke. A naručitelj promatra svoj tanker na sred livade, smijući se histerično, dok mu svaki atom u tijelu podrhtava. Stišće svima ruke, zahvaljuje se, nazdravlja sa svojom čašom šampanjca i posrće na koljena od istovremenog srčanog i moždanog udara, ne prestajući se smijati. Oznake: nogomet i ostala pitanja, transsib, vlak, rusija, prvenstvo |
